<<< Mladifest.com
- Međugorje <<< ..(međunarodni festival mladih Međugorje) |
Select language:.. |
SLO |
ENG |
HR |
Put Svetog Jakova u španjolskoj -
vodić na putu
Camino de
Santiago de compostela
detaljan opis
hodoćasničkog puta po danima
>>> Opis puta po danima - vodić na putu >>>
>>> Pitanja hodoćasnika prije odlaska i odgovori >>>
>>> Interaktivna karta puta >>>
>>> Slike s puta Sv. Jakova - Camino >>>
>>> Prezentacija hodoćasničkog puta - Camino >>>
Opis hodoćasničkog puta Sv. Jakova
Camino - Hodočašće u Santiago de compostela - Put Svetog Jakova
Je jedan od
najpoznatijih hodočasničkih putova na svijetu. Počinje na jugu Francuske ispod
Pirineja, nedaleko od Lurda i odvija se preko Pireneja, i zatim prelazi
Španjolsku u smjeru od istoka prema zapadu do Atlantskog oceana. Ovim se
hodočasničkim putem več išlo u srednjem vijeku, ali se u posljednje
vrijeme opet masovno posjećuje ovaj hodočasnički put. Većina hodočasnika ovim
putem ide pješice, mnogi i biciklima, a neki i konjima. Kreću s različitih
mjesta, neki od kuće, a većina iz Saint Jean Pied de porta u južnoj Francuskoj,
pa se ova ruta naziva „francuskom rutom“ (Camino frances). Osnovna ruta (Saint
Jean pp - Santiago) duga je 816 kilometara, ali ako nastavimo do Finistere 905 i
Muxie, 940 kilometara. Ova udaljenost nije posve točna i može se malo
razlikovati zbog nekoliko varijanti na pojedinim dionicama (765 - 940). Osim
francuske, postoji još nekoliko ruta, koje su manje poznate, npr. portugalska
ruta, Camino norte, sjeverna ruta, Primitivo, preko kopna..., koju posjećuje
samo mali broj hodočasnika. Na ovoj stranici je opis najpoznatije francuske
rute. U Santiagu de Compostela pokopan je apostol Sveti Jakov, više o njemu:
Apostol Jakov
Veliki:
Bio je jedan od dvanaestorice apostola i brat apostola - evanđelista Ivana.
Roditelji su im bili Zebedej i Saloma (sestra od Marije), bio je Isusov rođak.
Jakov i Ivan (zajedno s ocem) su živjeli od ribarenja u Betsaidi na
Genezaretskom jezeru, a u vjerskom smislu bili su učenici Ivana Krstitelja.
Tada ih je Isus pozvao, da mu se pridruže i oni su postali njegovi apostoli.
Zajedno s Ivanom i Petrom, sveti Jakov je imao posebno mjesto uz Isusa (obraćenje
na gori). Sveti Jakov proveo je mnogo godina na području današnje Španjolske i
Portugala, gdje je propovijedao Isusov nauk. Nakon Isusovog uzašašća, na
Pedesetnicu, svakom apostolu je dodijeljena zemlja za propovijedanje Isusovog
nauka. Jakov je dobio zadatak da ide "na kraj svijeta" - Pirenejski poluotok. (Tada
još nisu znali za Ameriku, itd.)
Jednom, oko godine 40, u luci Muxia (naš hodočasnički put završimo ovdje) je
apostola Jakova posjetila Marija, koja je ovamo došla trgovačkim brodom. Na ovom
mjestu (u Muxiji) je sada crkvicaa uz Atlantik ("La nostra seniora de la barca").
Budući da nije bio baš uspješan u propovijedanju na Iberijskom poluotoku, se na
poziv Marije oko 40-te godine vratio u Judeju.
Jakov je bio prvi apostol, koji je umro mučeničkom smrću: 43. ili 44-te godine
ga je dao Herod Agripa u Jeruzalemu zatvoriti, bičevati i mačem odrubiti glavu.
Nakon njegove smrti, dvojica njegovih učenika su njegovo tijelo prevezli brodom
u Španjolsku, u luku Padron (oko 40 km jugozapadno od Santiaga), a zatim kopnom
do mjesta, gdje danas leži grag Santiago de Compostela, gdje je i pokopan. (Santiago
= Sveti Jakov). Onda je njegov grob bio za dugo vrijemena zaboravljen (vrijeme
vladavine Maura), a nakon oslobođenja od Maura, su tamo sagrađeni crkva i
samostan, a oko njega je izrastao grad Santiago de compostela. (Sveti Jakov na
zvjezdanom polju)
U srednjem vijeku su ljudi iz cijele Europe započeli hodočastiti na grobnicu
apostola Jakova, a Santiago je bio jedno od tri glavna hodočasnička odredišta,
uz Rim i Svetu zemlju. Kada Sveta zemlja više nije bila dostupna zbog križarskih
ratova, Santiago je dobio još veću moć. Zatim su hodočašća za nekoliko stoljeća
zamrla, a nedavno, posebno nakon 1989-te godine, kada je papa Ivan Pavao II
posjetio ovo mjesto, ljudi opet masovno odlaze na ovaj hodočasnički put.
Ovo je danas dobro poznat i važan hodočasnički put za hodočasnike iz Europe i
cjelog svijeta...
Jakova Velikog slavi se 25. srpnja i smatra se zaštitnikom hodočasnika. Prikazan
kao hodočasnik sa Svetim pismom, ogrtačem, šeširom i štapom.
Razlozi zašto ljudi idu ovim putem
nisu samo vjerski. Zapravo, hodočasnici, koji idu na Camino (kako se ovo
hodočašće zove) iz vjerskih razloga, samo su manjina. Oni koji idu iz vjerskih
razloga, imaju priliku posjetiti Svetu misu svaku večer, cijelim putem, barem u
većim mjestima, a kada to urade, odlaze i do groba apostola Jakova.
Većina hodočasnika odlazi na ovaj iz raznih razloga: uglavnom želja za promjenom,
šetnja prirodom, druženje s novim ljudima, mršavljenje, upoznavanje novih mjesta,
sport, malo drugačiji odmor, te izbjegavanje posla, škole, izbjegavanje ludog
tempa, vjerskih razloga, pokora od ispovijedi,... a većina iz malo miješanih od
svih ovih razloga i svi naravno dobrovoljno (izuzetak pokore naravno),
nekako slično, zašto ljudi idu u planine... Mnogi kažu, da moraš biti malo “lud”
da bi hodao skoro 1000 km, ali ne, hodočasnici imaju u prosjeku “sređenije
potkrovlje” od većine normalnih ljudi. Među hodočasnicima su ljudi raznih vjera,
većina su naravno katolici, ali ima i mnogo evangelika, nešto pravoslavnih
kršćana, muslimana i mnogo ateista.
Hodočasnici dolaze iz raznih zemalja svijeta: najviše je Talijana, Španjolaca,
Francuza, Nijemaca, Amerikanaca, Skandinavaca, Engleza, Portugalaca, Poljaka i
Južnokorejaca, poneki Slovenac, Hrvat i tu i tamo neki Rusi, Kinez, Afrikanac,
Bugarin, Arap, Australac, Mađar, ...
Bez obzira odakle je netko, zašto je otišao na put i kakav položaj ima u
društvu, hodočasnici se medu sobomdobro razumijemo.
Hodočašće ili turizam?
Hodočašće je kakvo ga hodočasnik sam čini. Ako će netko "ići rutom malo lakše",
to je malo hodanja, malo korištenja javnog prijevoza, odvajanje puno vremena za
razne druge aktivnosti, posjete barovima, a manje za šetnju, onda je stvarno sve
to turistički. U raznim tiskanim vodičima za hodočasnike, ruta je predstavljena
više u ovakvom obliku, posebno "pješačenje od grada do grada", tj. noćenje u
većem ili manjem gradu, šetnja po prirodi i brdima, a zatim opet noćenje u
većem gradu... pa da na ovakvom hodočašću upadneš u veću gužvu i sve postaje
više turistički. Međutim, možemo previdjeti ove vodiče, i hodati malo drugačije:
prenoćimo negdje na selu i/ili u brdima/planinama (gdje su i smještaji), zatim
prolazimo kroz gradove i doline usred dana (kupimo sve što nam treba u trgovini)
i opet prenoćimo negdje na selu. Takvo hodočašće je sasvim drugačije: često smo
na putu sami, a susrećemo samo male grupe ili pojedince, ove prave hodočasnike.
Za ovakav način hodočašća se često odlučuju iskusniji hodočasnici – povratnici.
Na putu smo točno pola dana udaljeni od ove dosadne i turističke gužve.
Hodočasnici hodaju stazom u svojevrsnim valovima (ujutro kreće veća skupina iz
većeg grada, a onda je na putu cijeli dan samo nekoliko ljudi i tako
dalje). A i u manjim smještajima na selu sve je
drugačije
,
nego u gradovima.
Poslijepodne ili navečer možemo se malo prošetati prekrasnom prirodom... A ako
se ipak pridržavamo određenog reda, ne varamo u hodanju, onda je ovakav put
nešto sasvim drugo, nego neki turizam.
Na ovom putu
možemo doživjeti lijepo iskustvo, upoznati zanimljive ljude, pa ako imamo
i sreće vremenom...
Jer li ovo
hodočašće promijeni osobu?
Mnogi su već čuli: da se ljudi s ovog puta vraćaju potpuno promijenjeni,
drugačiji... Je li to istina? Ne, mislim, da nista posebno, vratiš se s puta
kakvi si i tamo otišao, osim toga, da si laksi za nekoliko kilograma
.
No, hodajući se navikneš na činjenicu, da sat nije najvažnija stvar na svijetu.
Ne pravimo nekih velikih planova o hodanju kroz dane, a ipak stignemo daleko, i
konačno do cilja, kakav dan prije ili kasnije, nije važno. Kada shvatimo, da
cilj puta nije u Santiago de compostela, već na startu u Saint Jean p.p. u
Francuskoj, tada postajemo pravi hodočasnik. Cilj nam postaje sam put. Kad više
puta krenemo na ovaj put, bit će nam teško pred kraj hodočašća, jer znamo, da
ćemo morati uskoro ići kući... Ne osjećamo to na prvom hodočašću, ali sa svakim
sljedećim pa sve više. Svakim sljedećim hodočašćem, hodočašće se nam čini kraćim,
a udaljenosti sve kraće.
Opis hodočasničke rute St. Jeams - "Camino de Santiago
de compostela":
Prvi dio puta od Saint Jean p.p. u Francuskoj pa do Pamplone u Španjolskoj
odvija se kroz planinski svijet Pireneja. Često nas u ovom dijelu iznenadi loše
vrijeme, kiša, magla, vjetar, blato, a ponekad sunce. Vrijeme se ovdje brzo
mijenja. U dolini može biti oblačno, a na Pirinejima sunčano. Prvo je popriličan
uspon, a zatim spust u dolinu. Francuski dio Pireneja je gotovo gol, bez drveća,
obrastao samo u travu, gdje ima mnogo pašnjaka, niže su krave, a na vrhu su
ovce. Sa španjolske strane, Pireneji su obrasli gustim hrastovim šumama.
Četinarskih šuma ovdje nema.
Drugi dio puta od Pamplone do Burgosa odvija se kroz brdoviti krajolik s mnogo
kraćih uspona i spustova, u prirodi, kroz sela pa i gradove. Krajolik je pun
polja žita, vinograda i vjetroelektrana. Vrijeme je u ovom dijelu je obično
ljepše, sunčano.
Treći, najduži dio puta, od Burgosa, preko Leona do Astorge, odvija se uglavnom
duž ravnog krajolika - španjolske Mesete, na nadmorskoj visini od 800 -900 n/m.
Ovo nije potpuno ravni krajolik, a pun je žitnih polja, usamljenih staza. Neki
od hodoćasnika su, prema riječima nekih hodočasnika, prešli ovaj dio rute, ili
dio ovog dijela rute vlakom ili autobusom. Šteta, jer ovaj dio puta je najljepši,
najmirniji, ovdje skoro nema turista. Vrijeme je ovdje uglavnom lijepo i
najtoplije i najsušnije.
Četvrti dio puta od Astorge do Sarrije odvija se preko planinskog svijeta sa
značajnim usponima i spustovima. Na planinama je posebno lijepo, jer ima puno
cvijeća i tamo je prekrasan pogled na susjedne planine i brda i na daleki
krajolik.
Peti dio rute od Sarrije do Santiaga odvija se kroz brdovit krajolik s brdima i
dolinama. Vrijeme je ovdje dosta promjenjivo, vlažno, često pada kiša ili se
zadržava magla, temperature su značajno niže. Na ovom dijelu puta više nema
pravog mira, jer je puna hodočasnika - turista (onih, koji pješače samo zadnjih
100 km ili 150, 200 km rute, uglavnom su to Španjolci). Ovdje ima među
hodočasnicima puno takmičenja za slobodna mjesta u smještajima, itd...
Šesti dio rute od Santiaga do Finisterre i Muxie je po terenu i vremenski sličan
prethodnom dijelu. No, ovaj put je opet miran, jer na ovaj dio rute ide tek
manjina hodočasnika, tako da tu nema gužve.
Prvi dio puta od Pirineja do Logronja hodamo u pokrajini Navarra. TOvo je
baskijski dio Španjolske. Sela i gradovi su puni cvijeća. Središnji i najduži
dio puta se odvija kroz provinciju Kastilja (Castilla). Riječ je o stotinama
kilometara dugom ravnom krajoliku na visoravni Meseta, na oko 800 metara
nadmorske visine. U dalekoj povijesti je ovdje nekada bilo veliko jezero, što se
vidi po obliku kamena i zemlje (šljunak, glina, nedostatak vapnenca). Posljednji
dio puta se odvija kroz provinciju Galiciju, koja se spušta prema Atlantskom
oceanu. Stanovnici Galicije su keltskog porijekla (rođaci Iraca i Škota). To se
vidi po načinu gradnje, a još više u kulturi mještana, posebice glazbi. Gajte su
ovdje nacionalni glazbeni inštrument, a na njima sviraju gotovo posvuda...
Kako doći na početak puta i vratiti se kući?
Prvo moramo doći do Saint Jean pied de porta, gdje počinje naš put. To je gradić
pod Pirinejima u južnoj Francuskoj.
Dostupne su nam uglavnom tri opcije: avijon, autobus i vlak:
U ovo vrijeme ima vlak najgore opcije, što je ujedno i najskuplji izbor. Veze su
loše, uglavnom preko Njemačke i barem jednu ili dvije noći čekanja na
željezničkim kolodvorima. Vratiti se je još gore. Postoji i željeznička veza
preko Venecije i odatle noćni vlak do Pariza i onda sljedeći dan nadalje. Ali
sve je skupo.
Druga opcija je autobus, uglavnom Flixbus iz Zagreba (ili Splita), pa preko
Italije i s presjedanjem u Lyonu (Francuska) i nastavak vožnje do Bayonne u
Francuskoj i zatim nastavimo jedan sat lokalnim vlakom do Saint Jean p.p. Cijene
su prilično pristupačne, ali vožnja je duga i prilično naporna.
Treća, trenutno najpovoljnija opcija je niskocenovni avijon (Ryanair, Easyjet,
Vueling,...). Moramo stići do zračne luke Biarritz u blizini Bayonne-a, a zatim
nastavimo lokalnim vlakom jedan sat vožnje do Saint Jean p.p. Međutim, možemo
doći i do jedne od drugih zračnih luka, udaljenih do 150 km, a to su: Bordeaux,
Pau, Lourdes i San Sebastian (ova zračna luka se nalazi u blizini grada Irun,
direktno na španjolsko-francuskoj granici, a zatim prilično kratka vožnja vlakom
(1,5 h) preko Bayonnea do Sain Jeana pp. Ovo je obično s jednim presjedanjem u
Barceloni, Madridu, Parizu ili Londonu.
Za povratak je slično. Stanica za Flixbus je u Santiago de Composteli, kao i
željeznička stanica pa i zračna luka. Kupnja povratne karte je jeftinija, ali
nas ograničava na broj dana, kojim možemo putovati. Ipak, kartu za povratak
možemo kupiti u Santiagu ili na internetu, kad smo več na kraju puta. Prtljaga
se također mora prijaviti u trenutku kupnje. Zbog niže cijene neki ljudi šalju
svoju prtljagu kući poštom.
Koliko nas košta ovo putovanje?
Ako smo malo skromniji na putu, odnosno noćimo u jeftinijim hodočasničkim
smještajima, uglavnom kupujemo hranu u trgovini i biramo jeftiniji prijevoz za
na put, troškovi će biti negdje oko 1.000 €, što je 7.500 Kuna . Sa sobom nosimo
nešto novca, ali većinu podižemo uzput na bankomatima. Moramo uzeti u obzir, da
je to u €urima, pa su i naknade na bankomatima zbog mjenjanja nešto veće. Sve
debitne i kreditne kartice rade na bankomatima (Maestro, Mastercard, Visa,
itd...). Novac podižemo sasvim normalno, kao kod kuće.
O telekomunikacijama se ne moramo brinuti, jer je sve to dio EU i ne plaćate
više za korištenje telefona nego kod kuće, jedino kod prijenosa podataka ne
smijemo prekoračiti limit u inozemstvu.
Koliko dugo hodamo?
Osnovni put od Saint Jean p.p-a do Santiaga je dug 765 do 816 km (ruta ima
negdje, na pojedinim djelovima na izbor neke podvarijante, pa su udaljenosti
malo drugačije), koju prelazimo za 20 do 26 dana. Zatim dodatnih 5 do 6 dana do
Finisterea i Muxie, te nekoliko dana boravka u Santiagu. Mjesec dana sve skupa i
za povratak još dan-dva.
Svaki dan u prosjeku prijeđemo 25 do 35 kilometara.
Što ponijeti sa sobom?
Najmanje, što je moguće,
sve skupa maksimalno 10 kilograma. Upravo ono što nam stvarno treba: ruksak, dva kompleta
lake odjeće (jednog nosimo, a drugog peremo), vreća za spavanje, sredstva za osobnu
higijenu, telefon i punjač, bankovna kartica, nešto novca, putovnica, mala
plastična posuda i pribor za jelo i pripremu salate, pelerina i mali kišobran,
tanju jaknu (ovo važi i ljetom!), anorak, kopče za sušenje odjeće (oko 5 komada), olovka,
šešir ili kapa pa i krema za zaštitu od sunca,
sunčane naočale, flajšteri za žuljeve, mali nožić, igla i
nit, plastčna boca od 1litre za vodu,
preporuča se i nezgodno osiguranje. Štapovi za planinarenje nisu potrebni, jer
je put prilično lagan i siguran.
Smještaj za hodoćasnike
Hodočasnički smještaji su smještaji
za noćenje namijenjen isključivo hodočasnicima na ovoputu, koji za njih ispunjavaju uvjete.
Imaju subvencioniranu cijenu, nemaju boravišnu pristojbu, a hodočasnici spavamo
u većim sobama, s više kreveta (obično na kat), kao u planinarskim domovima.
na raspolaganje imamo toalete, tuševe, a ponegdje i kuhinje ili restorane.
A u ponekim smještajima
spavamo na jastucima na podu.
Hodočasnički smještaji nazivaju se na španjolskom "Albergue de peregrino" ili na
francuskom "Refuxio de pelerin". Dijele se na:
- župni, oznaka im je Parroisial (ovi so najbolji: obićno imamo ovdje i zajedničku večeru, ponekdje i
doručak i plaćamo dobrovoljni prilog)
- državno-opčinski, oznaka im je Municipal ili ACAG (ovdje dobimo noćenje, tuš, a ne ne hrane, ponegdje ima
i kuhinja za individualnu upotrebu, su jeftini)
- privatni, imaju različite oznake (najskupliji, obićno imaju i restoran)
U tim smještajima postoje posebna pravila:
u svakom od njih možemo biti samo jednu noć, onda moramo dalje.
Navečer moramo ići na spavanje najkasnije do 22 sata, a sutradan ujutro moramo
ići na put najkasnije do 8 sati.
Odjeća uglavnom peremo ručno, a ponegdje je moguće i pranje u perilici i/ili
sušilici rublja uz doplatu. Povečini su
u spavaćim sobama kreveti na kat, u svih moramo imati
vreću za spavanje.
Kada ići na put?
"Caminom" se hoda ravnim krajolikom, u gradovima, na selu, na brdima, planinama
i kod oceana. Za obične hodočasnike, koji ne traže nikakve posebne uvjete,
najbolje je ići na lakše hodanje, kada u planinama nema snijega, kada je manje
kiše, jer je put po kiši previše blatan, nije prevruće, a i nije prevelika gužva.
Najbolje vreme su kasno proljeće, kasno ljeto i rana jesen. Prerano je, osobito
u Pirinejima još snijeg, a nakon toga slijedi kišna sezona, osobito u prvom
dijelu puta. Nakon toga slijedi prilično suho razdoblje, koje je najpogodnije za
put. Usred ljeta je vrućina i velika gužva, zatim opet prikladno razdoblje i na
kraju kišna jesen s kratkim, hladnim danima i zimom koja nije prikladna za
izlet. Najbolje vrijeme za odlazak je drugi dio svibnja i veći dio lipnja, a
zatim drugi dio kolovoza i prvi dio rujna. Potpuno je neprikladno, međutim, ići
na putovanje od kraja listopada do početka travnja.
Prema nekim podacima, pješačka staza preko Pirineja je zatvorena od 1. studenog
do 31. ožujka. Ovo pravilo je izabrano, jer je u to vrijeme među hodočasnicima
bilo previše nezgoda. U to vrijeme moguće je ići samo iz Saint Jeana p.p. u
Španjolsku cestom, koja ide kroz dolinu i preko prijevoja Ibanjeta.
Karta puta
Opis puta po danima - vodić na putu
1.) Dolazak u Saint
Jean pied de port:
Kada autobusom ili vlakom dođemo do
kolodvora, idemo širokom ulicom do starog grada i popnemo se stepenicama do
uske ulice i gotovo do vrha, gdje je na lijevi hodočasnički ured. Obično na
kolodvor dođe više hodočasnika i samo ih pratimo do ureda :). Ako je trenutno
zatvoreno, čekamo malo, odn. gledamo raspored. (svaki dan: 7:30 - 12:00, 13:30 -
20:15, i pet + nedj: 21:30 - 23:00). Unutra je dugački stol za kojim sjede
službenici. Ispuniti se mora
obrazac, a oni nam daju razne upute o putu,
posebice dijelom preko Pireneja, dobivamo i hodočasničku knjižicu - Credencial
de Peregrino, u kojoj skupljamo pečate na putu i s kojom možemo otići u
hodočasnički smještaj . Osim toga, dobivamo popis smještaja, neke upute itd.
Pažnja: Zbog
svih mogućih prijevara
(vožnja autobusom, vlakom, taksijem,...),
koje koriste neki hodočasnici, sada zahtijevaju da imamou hodočasničkoj knjižici
barem dva pečata za svaki dan, kojim smo na putu - jedan iz smještaja, a drugi
npr. iz crkve, gostionice ili kontrolne točke duž puta. Možda će netko reći: "a
ja, jer ne idem na put zbog potvrde ili pečata..." Ali to nije sasvim točno.
Kada idemo na ovo putovanje, moramo prihvatiti određena pravila i ako ih se
pridržavamo, dobivamo i neke pogodnosti koje subvencionira EU, tj. oslobođeni
smo boravišne pristojbe, imamo neoporezivan smještaj, subvencioniran hodočasnički
smještaj, uređenje same rute, ponegdje popusti za hodočasnike menuje, ...
Stoga je ta kontrola u posljednje vrijeme znatno pooštrenija, osobito na zadnjem
dijelu rute i još više u smjeru Finistere. Međutim, nisu sve te subvencije
namijenjene tradicionalnom turizmu, gdje se svugdje mora platiti puna cijena sa
svim porezima. Svatko, tko bi želio biti turista, trebao bi otići u hotel.
Kad učinimo
ove stvari, nađemo hodoćasnički smještaj za danas, jer obično sutra rano ujutro idemo na put.
U cijelom gradu ima dovoljno smještaja, ali možete otići do općinskog, koja je
malo više u istoj ulici, gotovo na gradskim vratima (Rua Citadelle 55). Ako
ovdje nema mjesta, onda nekom drugom u istoj ulici nazad, dolje. Ako stignemo u
Saint Jean pp kasno poslijepodne, moramo unaprijed rezervirati smještaj putem
telefona ili interneta. Poslijepodne kupujemo hranu za sutra, razgledamo grad,
idemo u crkvu itd. Ako imamo sreće, da je sveta misa taj dan na ovom mjestu,
idemo na svetu misu navečer (u 18:30), nakon mise je blagoslov hodočasnika. U
Francuskoj nedostaje župnika pa nema mise svaki dan jer nekoliko župa dijeli
jednog župnika. (vidi kartu Saint Jean pp) Međutim, ako stignemo u Saint Jean pp
ujutro, možemo, čim završimo u hodočasničkom uredu, već odmah idemo na put prema
prvom smještaju u Pirinejima: Orrison ili Roncesvalles.
2.) Put preko
Pireneja - (Saint Jean pied de port - Pamplona)
Na ovom dijelu puta na putu je veliki
broj hodočasnika. često se duga kolona hodočasnika povlači iz Saint Jean pp
prema Pirenejima, a i kasnije je dosta ljudi na putu. Vrijeme se na Pirinejima
brzo mijenja, a često je vrh obavijen maglom. Može biti opasno za vrijeme oluja.
Ustajemo u 6 ujutro, doručkujemo u
smještaju, susrećemo se s drugim hodočasnicima koji inače dolaze iz svih krajeva
svijeta... a onda idemo niz ulicu, kraj crkve, preko mosta i kroz gradska vrata
(Španjolska vrata). Ovdje je podjela staze: obično idemo lijevo "Napoleonovom
pješačkom stazom", koja ide preko Pireneja. (u slučaju jako lošeg vremena, oluje
ili snijega, možemo ići ovdje desno, cestom koja ide dolinom do prijevoja
Ibanjeta i dalje cestom za Roncesvalles, gdje se nalazi samostan i veći
hodočasnički smještaj).
Put preko
Pireneja:
Ostavljamo Saint Jean pp na gradskim vratima "Španjolska vrata" i gledamo
znakove, odn. pratimo ostale hodočasnike. U početku se put brzo penje asfaltnom
cestom pored pojedinih farmi. Uz put su pašnjaci na kojima se pasu krave.
S vremenom cesta postaje nešto ravnija.
Nakon otprilike dva sata dolazimo do gostionice i prvog hodoćasničkog smještaja
na putu - Orrison, koji je ujedno i posljednja zgrada do vrha. Ukoliko planirate
prenoćiti ovdje, preporučljivo je rezervirati unaprijed na tel. +33 63 826 97
38. Smještaj nije jeftin, ali dobivamo i večeru i doručak.
Nastavljamo vijugavom asfaltnom cestom. Na
tim mjestima često ima magle, ali ako je nema, pruža se prekrasan pogled na
dolinu i vrhove Pirineja. Nakon nekog vremena vidimo Marijin kip malo
lijevo od ceste. Često na ovoj visini izlazimo iz magle, ako je magla, ili
obrnuto... Na višem dijelu staze umjesto krava na pašnjacima su ovce, također
ovdje je krajolik potpuno ogoljen - nema drveća ili grmlje, samo trava. Konačno
stižemo do Križa na sesnom stranom ceste.
Ovdje napuštamo cestu i idemo
desno, penjemo se strmom stazom. Često je na ovom dijelu staza prilično blatna.
Nakon kratkog uspona dolazimo do vrha gdje se nalaze neobične velike kamene
kocke. Ubrzo dolazimo do ograde s bodljikavom žicom s desne strane (ovo je
granica između Francuske i Španjolske). Ubrzo dolazimo do bunara u koji možemo
natočiti vodu, a odmah nakon njega prolazimo kroz ostatak kapije u ogradi i već
smo u Španjolskoj. Odavde idemo kroz hrastovu šumu do male kućice, koja nam sada
služi kao sklonište u slučaju nevremena. Odavde je samo kratak uspon do vrha.
Ako je vrijeme lijepo, pruža se lijep pogled na susjedne vrhove, naprijed-natrag
u dolinu. Ali ovdje može biti i magle, hladnoće, kiše i vjetra... Nalazimo se na
nadmorskoj visini od oko 1600 metara. Slijedi spust u dolinu na španjolsku stranu.
Ovdje se
staza dijeli na dva dijela, a mi biramo stazu za koju mislimo da je prikladnija
i nakon oba dolazimo do Roncesvallesa - malog sela s velikim samostanom na
Pirenejima: u lijevom smjeru staza se strmo spušta kroz hrastpve šume do
spomenutog sela. Ova ruta je kraća i preporuča se za lijepog vremena. Po kiši
je, međutim, ovdje opasno hodati i prikladniji je desni smjer, koji ide blagom
širokom stazom do prijevoja Ibanjeta, gdje dolazimo do kapelice i ceste, koja
dolazi iz pravca Francuske. Još 2 kilometra spusta blagom asfaltnom cestom i
dolazimo do Roncesvallesa. Odavde do Santiaga ima još 790 km. Roncesvalles je
malo mjesto na nadmorskoj visini od oko 1200m. Kod samostana su dvije gostionice
s restoranom i veći novi hodočasnički smještaj u samostanu, ali ovdje nema
trgovine. Prema novom pravilima, poželjno je rezervirati smještaj i po želji
večeru/doručak unaprijed putem interneta:
http://alberguederoncesvalles.com/
Svaku večer je
u crkvi u samostanu svete mise
blagoslov hodočasnika nakon mise.
Ispod ceste je veća starija zgrada koja je nekada bila štala i do prije nekoliko
godina služila kao hodočasnički smještaj. Ako želimo večerati u nekoj od
gostionica, potrebno ju je rezervirati nekoliko sati unaprijed ili još bolje
istovremeno sa smještajem na internetu. Za hodočasnički meni cijena je 11 €, ali
dobivate dva jela: obično makarone ili miješanu salatu i krumpir s mesom ili
ribom, desert i dobro španjolsko vino. Moguće su različite kombinacije. Poslije
svete mise je večera.
Cestom
napuštamo Roncesvalles i
slijedimo stazu kroz šumu do sljedećeg sela Burgete, a zatim su Espinal i
Bizkareta (španjolski Viscarette). To su manja srednjovjekovna sela u Pirinejima
s uskim ulicama i crkvom. I ovdje se nalaze hodočasnički smještaji (Espinal) i
trgovine (Burgette, Viscarrete - Bizkareta). Put se spušta kroz lišćarske šume,
koje se uglavnom sastoje od hrasta i raznih grmova. U slučaju lošeg vremena ovaj
dio rute je jako blatnjav i bolje je ići gdje god je to moguće cestom, koja u
većem dijelu nije daleko od ove rute.
Nalazimo se u baskijskoj pokrajini
Navarra, gdje imena sela ponekad imaju sasvim neobična imena, kao i razne
kombinacije slova T, Z, K, X, B i dvojezične natpise. Kuće
su
u ovom dijelu bogato ukrašene
cvijećem.
U
dolinu stižemo u malom gradiću Zubiri, koji leži uz glavnu cestu koja vodi prema
Pamploni. Ovdje su hodočasnički smještaji a i trgovine. Malo dalje od
grada se s desne strane
nalazi tvornica asfalta.
Odavde slijedimo stazama s nekoliko
manjih uspona i spustova preko brda, te uz rijeku uz dolinu do većeg grada
Pamplona, udaljenog 25 km.
Uzput postoji
nekoliko manjih mjesta s hodočasničkim smještajima prije Pamplone, posebno u selu
Larrasoanja, koje je prvo sljedeće, zatim Zuriain, koji je uz most preko rijeke
i Zabaldika, koji je dobar izbor, ako želite kako bi izbjegli noćenje u Pamploni.
Zabaldika je malo selo na brežuljku, samo 10-ak kilometara prije Pamplone.
Ovdje je jedan od boljih župnih smještaja, inače na brežuljku, oko kilometar van
puta. Dolina se spušta prema Pamploni, a naš put ide nedaleko od ceste, te je
nekoliko puta prelazi.
Preko lučnog mosta u Arreu dolazimo do
predgrađa Pamplone, a slijede Villava i Burlada, koji su sasvim pristojan
samostalni gradići, ali sve je zapravo dio prave Pamplone koja ima oko 150.000
stanovnika. U Villavi, naravno, uz ostale ponude, postoji i hodočasnički
smještaji. Nakon nekoliko kilometara šetnje gradom, dolazimo do grada u drevnim
gradskim zidinama na brežuljku - ovo je Pamplona. Pamplona je veći grad, poznat
uglavnom po borbama s bikovima i godišnjem trčanju ljudi ispred divljih bikova
gradskim ulicama. Ovu utrku trče svake godine na blagdan svetog Fermina, od 7.
srpnja, nakon čega slijede razna događanja do 14. srpnja. Ako smo na hodočašću
na ovom kraju baš na taj dan, možemo i ovome prisustvovati... Ali nitko nam ne
jamči da ćemo ostati cijeli, niti da ćemo ostati živi. Svake godine neki su
ozlijeđeni, a ponekad i mrtvi. Stoga se na taj dan zatvaraju svi hodočasnički
smještaji u Pamploni iz predostrožnosti, kako bi se tamo zadržao što manji broj
ljudi. Svetac sveti Fermin rođen je u Pamploni u trećem stoljeću.
U Pamplonu ulazimo kroz gradska vrata u
gradskim zidinama s dobro očuvanim mehanizmom. Dolazimo do starog grada s uskim
ulicama. Između ostalog, grad ima nekoliko crkava, puno dućana i hodočasničkih
smještaja. Katedrala je sasvim blizu večeg hodoćasničkog smještaja, gdje se za
ulazak izvan Svete mise naplaćuje ulaz. Napuštamo grad kroz park.
3.) Brdoviti krajolik Navarre
(Pamplona - Burgos)
Napokon smo ostavili zadnji ostatak
Pireneja iza sebe,
počinje
valoviti brdoviti krajolik Navarre i La Rioje sa manjim brdima sve do
dugačke visoravni zvane Mezeta u središnjoj Španjolskoj. Ovdje je krajolik
zasijan mnogim žitnim poljima, poljima vinove loze, a brda su puna vjetrenjača
za proizvodnju električne energije. Ovaj dio Španjolske proizvodi
najkvalitetnije crno vino - "vino tinto". Vino je jako, blago slatko a i
unatoč pretjerivanja, ne izaziva nikakve zdravstvene probleme
.
Pamplonu
napuštamo kroz park i nastavimo dijelom cestom, dijelom stazom do obližnjeg sela
Cizur Menjor, gdje se s lijeve strane nalazi mali dvorac sa samostanom malteških
redovnika, koji imaju i hodočasnički smještaj.
Odavde idemo
lijevo stazom koja se penje prema grebenu punom vjetrenjača. Uspon je u pro
položen, a od sela Zariquiegui dalje je strmiji. U slučaju lošeg vremena ovaj
dio trase može biti jako blatnjav, povremeno ima i manjih odrona.
Nakon
otprilike sat i pol dolazimo do vrha "Alto de perdon", gdje se nalazi kip
hodočasnicima. To je rezbareni stup hodočasnika koji hodaju pješice, na konjima
i na magarcima u prirodnoj veličini. Odavde je posljednji pogled unatrag na
Pamplonu, a zatim se veselite beskrajnom krajoliku, koji je sav zasijanom žitnim
poljima. Ovdje često jako puše vjetar.
Spuštamo se
na drugu stranu stazom među grmljem u dolinu, a zatim prilično ravnim dijelom
kroz manja sela Uterga, Muruzabal i Obanos. Prva dva sela su manja, sa samo po
jednom ulicom skučenih kuća sa svake strane, a Obanos je nešto veći s moćnom
crkvom u središtu. I na ovim mjestima ima trgovina i hodočasničkih smještaja.
Na kraju se
spuštamo na cestu i dolazimo do većeg grada – Puente la Reina. Grad leži uz veću
rijeku, a ime je dobio po velikom lučnom mostu preko rijeke na izlazu iz grada.
Grad je srednjovjekovni s uskim ulicama. Obvdje postoji nekoliko hodočasničkih
prenoćišta, trgovina, crkava i gostionica. Nalazimo se na jednom od mjesta s
najnižom nadmorskom visinom na ovom dijelu rute. U Puente la Reini obično boravi
veliki broj hodočasnika, i zato što ovo mjesto često biraju hodočasnički
biciklisti za prvu noć noćenja. U zbijenom središtu nalazi se i crkva sv.
Jakova, u kojoj se svake večeri održava hodočasnička Sv.misa.
Ako želite
ovdje prenoćiti a i želite mirnije mjesto, možete otići malo izvan grada,
kilometar dalje, preko mosta i odmah desno na put do brda do smještaja
Santiago apostol.
Puente la
Reino napuštamo preko velikog zasvođenog mosta, skrećemo lijevo i hodamo neko
vrijeme širokom dolinom, nakon čega slijedi strmi kratki uspon kroz borovu
šumicu sve do autoceste N-120. Dolazimo do manjeg sela Maneru, a odavde, ravnom
stazom, kroz polja loze i žita do većeg sela Cirauqui. Cirauqui je jedno od
najtipičnijih španjolskih sela u ovom dijelu zemlje - na brežuljku zajedno su
nagurane kuće u obliku gljiva s crkvom na vrhu.
U ovom dijelu
Španjolske
nemaju
individualnih kuća
i manjih
zaseokova,
kao što imamo u Hrvatskoj, Veće selo, skoro manji grad, pa barem 5
kilometara ničega, pa opet veće naselje na brdu - ovo je španjolski krajolik.
U španjolskim
selima uglavnom žive
stariji
ljudi, mladih gotovo da i nema, djeca su već rijetkost...
Cirauqui je
mali gradić na brežuljku, gdje se, između ostalog, nalazi trgovina i
hodočasnički smještaj sa gostionicom. Mjesto je prilično osamljeno i ovdje boravi
samo mali broj hodočasnika (nema turista), pa je ovo dobar izbor za noćenje.
Odavde se staza lagano spušta prilično dobrom makadamskom cestom u dolinu. Nad
dolinom je izgrađen poseban vodeni vijadukt za navodnjavanje polja. Sva ova
polja u ovom dijelu zemlje imaju regulirano navodnjavanje, pa je krajolik
ispresijecan brojnim kanalima za navodnjavanje, cijevima i umjetnim rijekama.
Slijedite
stazu kroz prilično valovit krajolik kroz sela Lorca i Villatuerta do većeg
grada Estella. Estella je veći grad uz rijeku koji ima stariji i noviji dio.
Ulazimo u stariji, srednjovjekovni dio grada. Odmah na ulazu u grad s lijeve
strane nalazi se crkva dvanaestorice apostola, a gore lijevo je karakteristična
velika stijena iznad ovog grada. Nastavljamo uskom ulicom, pokraj hodočasničkog
smještaja. Stepenice vode od središnjeg trga do crkve sv. Petra. Ova crkva ima još
veći samostan i lijepe prozore u boji, a svake večeri je ovdje sveta misa za
hodočasnike.
Nastavljamo uskom ulicom do novijeg
dijela grada, koji nije ništa posebno, sličan je svim ostalim modernim europskim
gradovima.
Nastavljamo
put uz blago brdo i spuštamo se na cestu, nakon čega slijedi kratki uspon na
Irache. Negdje na sredini uspona je veći samostan, a na njemu su dvije slavine
namijenjene hodočasnicima: jedna za vodu, druga za vino. Vino je ovdje besplatno,
samo napunite čašu (ili bocu :) i popijete. Istina je da odjednom teče tek oko
0,5 dl vina, ali ako budete ustrajni i malo zavrtite slavinu tu i tamo, onda...
Slijedi
kratki uspon, pa podjela puta: lijevo stazom koja ide uglavnom kroz šumu i
nenaseljen krajolik do grada Los Arcosa ili desno kroz otvoreniji krajolik, kroz
nekoliko manjih sela do Los Arcosa gdje se staze spajaju. Među njima nema velike
razlike u duljini.
- Ako
skrenemo lijevo, na početku se put dosta strmo diže do obližnjeg brda. Hodamo
kroz gustu šumu, pa stazom kroz nenaseljeni krajolik. Za ljetnih vrućina ovaj
izbor je prikladniji zbog hladovine, jer najvećim dijelom hodamo kroz šumu, a
manji dio i kroz otvorene proplanke. Nakon otprilike dva sata, staza se spušta u
dolinu do sela Louquin, gdje se nalazi mali hodočasnički smještaj i crkva, a zatim
dalje niz dolinu između polja maslina, vinove loze i žita, gdje se spaja na
put koji vodi prema gradu Los Arcos.
- Ako
skrenemo na desnu stazu, ona se put neko vrijeme penje kroz prilično valovit
krajolik između šuma i vinograda. Slijedi malo selo Azqueta, nešto kasnije
dolazimo do zasvođene srednjovjekovne fontane, a nakon kilometar i do planinskog
sela Villamayor de Monjardin. Ovdje su dva manja hodočasnička smještaja i
trgovina. Ako je već kasno, preporučljivo je prenoćiti ovdje, jer do sljedećeg
mjesta ima 10 kilometara, a na ovom mjestu opet je jedan od boljih smještaja,
gornji Hogar Monjardin, koji vodi evangelička obitelj iz Nizozemske. Navečer
imamo zajedničku večeru, na koju smo pozvani sa zvonom, nakon čega slijedi
zajednička molitva i čitanje tekstova. Svaki hodočasnik dobiva malu knjižicu sa
kolekcijom evanđelja na svom jeziku. Mjesto je ugodno i na manjem brdu s
prekrasnim pogledom na okolinu. U selu postoji crkva, koji je, međutim, u
unutrašnjosti prilično skromna, a sveta misa je ovdje samo iznimno.
Odavde se
staza spušta kroz labirint staza kroz dolinu do 10 kilometara udaljenog grada
Los Arcos. To je veći srednjovjekovni grad s nekoliko trgovina, velikom crkvom i
hodočasničkim prenoćištima. Kako ovdje ima više većih hodočasničkih smještaja,
veća je gužva i sve postaje previše turističko (uznemirujuće).
Put se
nastavlja ravnicom između žitnih polja, usred ničega, u cijelom vidnom polju
nema ni kuće, ni ceste, ni drveta. Nakon manje od dva sata dolazimo do blagog
brežuljka, gdje su grupirana dva sela: Sansol i Torres del Rio, odvojena
polusuhim ostatkom potoka. U ova dva sela, osobito u Torres del Riu, postoji
nekoliko hodočasničkih smještaja, trgovina i gostionica.
Odavde napred je krajolik prilično
valovit, slijede manji usponi i spuštanja stazama između polja vinove loze,
žitarica, malih borovih šuma i neobrađenog zemljišta. Nakon nepuna tri sata hoda
dolazimo do ceste i slijedimo put uz cestu do grada Viana, koje vidimo u
daljini. Neposredno prije grada s desne strane je neobično crveno pješčano brdo,
koje je vjerojatno plod ljudskih mašina.
Grad Viana nalazi se na blagom brežuljku,
a na vrhu je crkva s posebnim šiljastim tornjem. U mjestu postoje tri
hodočasnička smještaja, od kojih je jedan i župni, koji se nalazi uz crkvu. Ovdje
hodočasnici spavaju na podu na jastucima, navečer zajedno idemo na Svetu misu, a
nakon mise imamo zajedničku večeru, na kojoj također sudjeluje ljubazni župnik,
koji nam poslije pokazuje crkvu, koja je pravo umjetničko djelo.
Grad je srednjovjekovni, s uskim ulicama,
nema većih novijih djelova, osim onog s desne strane, prije nego što dođemo do
centra.
Odavde slijedi lagani trosatni spust do
sljedećeg većeg modernog grada, Logronja, koji leži uz veću rijeku, usred koje
je mali otočić. Napuštamo pokrajinu Navarru i ulazimo u pokrajinu La Rioja (što
znači "crvena"). Zemlja i kamen ovdje su crveni zbog velike količine željeza u
tlu, što je dobro za proizvodnju dobrog vina.
Logroño je sjajan novi i moderan grad,
glavni grad pokrajine La Rioja. Ovdje imaju velik broj hodočasničkih prenoćišta,
trgovina i ostalo, inače grad nije ništa posebno. Iz Logronja izlazimo kroz park
i slijedimo široku popločanu šetnicu do jezera. Obično je ovaj dio prepun ljudi,
posebno domaćina i turista koji se rekreiraju.
Dolazimo do većeg jezera punog riba,
pataka i ostalih ptica močvarica. Uz jezero se nalazi šumica u kojoj se
održavaju razna događanja, piknici, vjenčanja i sl.
Od jezera se staza uzdiže preko blagog
brda i nastavimo stazom uz autocestu do gradića Navarette. Neposredno prije
Navarettea, lijevo na brdu je veliki crni željezni bik koji opsjeda okolinu. U
Španjolskoj je bik sveta životinja, pa imaju više takvih kipova na brdima.
Neposredno prije grada nalaze se ruševine stare hodočasničke crkve.
Nastavimo
preko autoceste i stižete u Navarette. Navarette je gradić na brežuljku, s
nekoliko hodočasničkih smještaja i trgovina, inače ništa posebno, a zbog većeg
broja prenoćišta ovdje se očekuje veća gužva.
Naš put se
nastavlja uspinjati stazom uz autocestu do malog sela na brdu - Ventosa. Opet
jedno od tipičnih manjih španjolskih sela: na vrhu vlada crkva, ispod su jedna
ili dvije ulice skučenih kuća. Tu je i ugodan mali hodočasnički smještaj, koji ima
i svoju prodavaonicu hrane a i kuhinju, gdje svatko može pripremiti svoju
večeru. U unutarnjem dvorištu smještaja nalazi se mali akvarij s tekućom vodom i
stolicama za odmor na suncu. U selu je prekrasan mir i budući da je na brdu,
se odavde pruža prekrasan pogled na širu okolinu, a posebno od crkve.
Definitivno je tu bolji izbor za ostatak poslijepodneva i noćenje od prethodnog
Navarrete-a ili sljedeće Najere...
Odavde se put
polako spušta usamljenim stazama između polja vinove loze i žita prema prilično
udaljenom gradu Najera. Zemlja i kamen su u ovom dijelu izrazito crvene boje. U
dolini prolazimo kroz nekoliko manjih sela do grada Najera, koji leži uz rijeku.
Posebnost ovog grada je visoki crveni kameni zid koji se uzdiže iza grada. Ovaj
zid je pun isklesanih šupljina u kojima su nekada živjeli špiljski ljudi.
Pristup špiljama je zatvoren. Inače, ovaj dio Španjolske je već bio naseljen
prije 40.000 godina, više o tome u nastavku. Grad Najera je turistički grad,
svukdje je prepuno turista, buka je posvuda, puno je raznih restorana, hotela,
dućana, crkava a i nekoliko hodočasničkih prenoćišta. Cijene u gostionicama su
ovdje prilično turističke – više. Kroz grad teče rijeka, tako je čista,d a u
njemu u određeno vrijeme (druga polovica lipnja) cvjetaju milijuni sitnih
vodenih cvjetova. Tada se cijela površina rijeke pretvara u bijeli cvjetni tepih.
Glavni hodoćasnički smještaj, barem prema mojim saznanjima, ovdje nije u
najboljem stanju, pa ga ne preporučujem previše, jer nakon šest kilometara
slijedi sljedeći smještaj gdje je puno bolje... U Crkvi sv. Križa je svake
večeri hodoćasnička Sv.misa.
Od Najere se
put strmo uzdiže najprije kroz borovu šumicu, a zatim ravnicom između žitnih
polja do 6 km udaljene Azofre. To je malo selo s ugodnim hodočasničkim
smještajem, trgovinom i pekarnom.
Odavde se staza lagano uspinje
između žitnih polja i nakon desetak kilometara dolazimo do potpuno
novoizgrađenog gradića - Ciruenja. 2008-te godine ovaj grad se još gradio, ali
sada je ovaj grad napušten. Država je izgradila ovaj grad, kao i nekoliko
sličnih gradova u Španjolskoj, potpuno nov, usred polja
u ruralnim područjima,
u nadi da će se ljudi ovdje naseliti, ali pogriješili su. Gotovo sve kuće su još
na prodaju, a kupaca koji bi htjeli doći u ovaj gradić nema. Grad je uzoran:
nekoliko ulica ovakvih kuća u nizu, nekoliko ulica malo drugačijih, ulica malih
stambenih blokova, parkirališta, središnji centar s dječjim igralištima,
bazenom, golf igralištem, trgovačko-ugostiteljskim objektom, nova cesta do
grada... ali sve je sasvim prazno... Ipak, sve dobro drže na okupu. Ljudi ovdje,
osobito u Španjolskoj a pomalo i
drugdje
u Europi, a pogotovo mladi, nisu
zainteresirani za tako udaljena mjesta, radije žive u velikim gradovima.
Put se
nastavlja stazom kroz valoviti krajolik između beskrajnih žitnih polja. Nakon
dobrih sat i pol stižemo u grad Santo Domingo de la Calzada. Grad leži uz
polusuhi široki riječni kanal, jer se gotovo sva voda iz rijeke ovdje koristi za
navodnjavanje polja. U gradu se nalazi nekoliko trgovina i dva veća hodočasnička
smještaja. Posebnost grada je crkva, odn. čak dvije crkve jedna do druge. U
desnoj crkvi imaju živog pijetla u kavezu, kojeg svako malo zamjenjuju novim,
kad se istroši. Ulaz u ovu crkvu moguć je samo uz plaćanje ulaznice. Što se
pijetla u crkvi tiče, postoji priča: Jednom se jedna obitelj zaustavila na ovom
mjestu na hodočašću u Santiago. Sin je pogrešno optužen za krađu i sudac ga je
osudio na vješanje. Sin je bio obješen, ali je vješanje preživio. Majka ode do
suca i kaže mu, da joj je sin još živ, a sudac kažeda joj je sin živ, kao onaj
pečeni pjetao na tanjuru, kojeg je upravo jeo. U tom trenutku je pjetao na
njegovom tanjuru oživio i poletio. Sudac je to vidio i oprostio sinu i mogli su
nastaviti svojim putem. Od tada imaju živog pijetla u kavezu u stražnjem dijelu
ove crkve. Grad napuštamo prijeko dugog mosta, preko polusuhog korita. Na
početku mosta nalazi se kapelica.
Put se lagano penje makadamskom
cestom do križa i nakon nepuna dva sata dolazimo do sela Granjon. To je veće
selo s jednom ulicom zbijenih kuća i crkvom sv. Ivana Krstitelja.
U selu je
nekoliko trgovina, crkva, gostionica i dva hodočasnička smještaja. Posebno se
ističe župni smještaj, koji se nalazi u tornju crkve. Po mojoj ocjeni, ovo je
jedan od najboljih hodoćasničkih smještaja na cijelom hodočasničkom putu. Spava
na jastucima na podu u potkrovlju crkve, navečer zajedno idemo na Svetu misu,
nakon mise zajedno pripremamo večeru, postavljamo stolove i zajedno večeramo, a
prije svega ovdje se uglavnom zaustavljaju mlađi hodočasnici. Nakon večere
slijedi druženje uz glazbu (i vino) u parku iza crkve.
Granjon je
posljednje naselje u pokrajini La Rioja, a zatim ulazimo u najveću španjolsku
pokrajinu Kastilju (Castilla y Leon) koja je podijeljena na nekoliko pokrajina.
Staza se
nastavlja kroz prilično valovit krajolik kroz manja sela između žitnih polja,
ali općenito se put lagano penje sve do visoravni Meseta, koja zauzima veliki
dio sjeverne Španjolske. Nakon nepunih dvadesetak kilometara dolazimo do manjeg
grada Belorado, gdje se opet nalazi veliki broj hodočasničkih smještaja i
trgovina. Iznad grada uzdižu se ruševine starog dvorca, a otvoreni tornjevi
crkava od ovdje dalje puni su gnijezda od roda. Odavde su u manjim selima
crkveni tornjevi uglavnom otvoreni - samo zid s nadvratnicima za zvona. Zvuk
takvih zvona nije onakav kakav bi trebao biti...
Posebnost grada su i lijepo oslikana pročelja kuća u centru grada.
Nisu to neki grafiti, već prava umjetnička djela.
Grad je malen i nastavljamo stazama i
makadamskom cestom kroz široku dolinu kroz manja sela. Posebno je vrijedno
spomenuti prvo takvo selo – Tosantos. Posebnost ovog sela je crkvica u kamenoj
stijeni iznad sela. Ovdje vlada Kraljica planine (La Virgen de la penja). Ova
crkva je uklesana u stijenu, ali ni mještani ne znaju kada je sagrađena. Usred
sela je još jedna - župna crkva. Svakog proljeća ovdje je procesija, kada se
Marija (kip) iz ove crkve u stijeni donese u crkvu u selu, a u jesen je u
procesiji nose natrag u planinu, gdje živi zimi. U Tosantosu postoji još manji,
ugodni hodočasnički smještaj (ogranak smještaj Granjon), kojim upravljaju
Talijani, hodoćasnici poslijepodne zajedno posjećujemo ovu crkvu na planini i
tamo nam pričaju nešto o ovoj crkvi.
Navečer pripremamo večeru i večeramo
zajedno. Zajedno pripremiti večeru, kao i na mnogim drugim mjestima, znači:
oprati i narezati povrće, pripremiti salatu, pripremiti tanjure i pribor,
pripremiti stolove i stolice gdje je potrebno. Poslije večere sve pospremimo i
operemo. Obično, međutim, u tim slučajevima ne smijemo ići do štednjaka, ali to
čine upravitelj i njegov pomoćnik, a i ako ima nekog od starijih hodočasnika.
Poslije večere imamo zajedničku molitvu u
kapelici na
potkrovlju,
tijekom molitve čitamo molbe koje je pred nama napisao hodočasnik iz naše
zemlje, a zatim pišemo svoju, koju će čitati hodočasnici iza nas. Svaki
hodočasnik ovdje dobiva i značku za na šešir u obliku žute strijele.
Takve zajedničke aktivnosti obično su samo
u manjim, udaljenim i osobito župnim smještajima. Pritom se hodočasnici brzo
upoznamo i družimo. To nije slučaj u velikim i gradskim smještajima. Najgore je
ako ostaneš sam u gomili ljudi. U većim smještajima, a pogotovo u gradovima,
smještaj je samo "spavačica", nakon dolaska i brzog završetka formalnosti
dobijete određeni broj kreveta i nitko vas ne brine dok ne odete... Ne znate ni
tko je vaš susjed na najbližem krevetu... Sve je to gruba slika iz svakodnevnog
života, kada se uspoređuju ljudi u ruralnim i urbanim sredinama.
Uz to, dobra i posebno topla večera nakon
cjelodnevnog hodanja još je važnija, da ne jedete svaki dan samo suhu hranu iz
dućana ili skupe, neprikladne i nadasve premale porcije u gostionicama.
Staza se nastavlja kroz dolinu kroz manja
sela do većeg sela: Villafranca montes de oca. Ovo je veće selo uz vrlo prometnu
cestu, pogotovo na ovoj cesti punoj kamiona i šlepera, da je ponekad popriličan
problem prijeći cestu, a kamoli ovdje stalno živjeti... U selu je trgovina, dva
veća hodočasnička smještaja i crkva. Ovdje je dobro natočiti još vode, kupiti
hranu, jer 12 kilometara sada neće biti ništa, a put će biti prilično naporan.
Kod crkve
skrećemo desno i strmom stazom se penjamo u hrastovu šumu. Uspon je dosta dug.
Na vrhu dolazimo do visoravni prošarane rijetkom borovom šumom i brojnim
vjetrenjačama za proizvodnju električne energije. Nakon toga slijedi kratki
spust u dolinu i opet neposredan uspon natrag. Zatim oko dva sata hoda po
prilično širokoj ravnoj stazi – proplancima usred šume. U slučaju lošeg vremena,
staza ovdje zna biti prilično blatna. Slijedi kratki položeni spust do sela San
Juan de Ortega.
San Juan de
Ortega je malo mjesto na nadmorskoj visini od oko 1200 n/m. Ovdje je crkva, u
kojoj se na ulazu nalazi veća grobnica u kojoj je pokopan sveti Ivan, učenik sv.
Dominika. Svake večeri je ovdje hodočasnička sveta misa, a svi hodočasnici
dobivaju
poseban
željezni križ
od sv. Ivana
s ogrlicom oko vrata, koju nosimo sve do kraja hodočašća. Oko 100 metara dalje
je mali ugodan hodočasnički smještaj,
ali nije baš čist, a za poriluk je cijena nenormalno visoka za nikakvu ponudu.
U selu nema trgovine, pa hranu morate donijeti sa sobom.
Prije nekoliko godina ste uz nadoplatu dobivali večeru u prenoćištu, no nedavno
su tu opciju ukinuli.
Nastavljamo
put kroz mali šumarak, a zatim se spuštamo u kotlinu, gdje leži malo selo Ages.
Selo nije ništa posebno, ali ovdje postoji nekoliko hodočasničkih smještaja. Do
Santiaga je još 518 km.
Nastavljamo
cestom do manjeg, napola napuštenog sela Atapuerca. Malo ispred sela stoji
velika ploča s prikazom špiljskog čovjeka (neandertalaca). Na ovom mjestu,
točnije u špilji Yacimientos (oko kilometar udesno), pronađeni su najstariji
ljudski ostaci u Europi, za koje se procjenjuje da su od prije 40.000 godina.
Tamo je sada muzej. Neposredno prije ulaza u selo, s lijeve strane nalaze se
ostaci kipova. Selo Atapuerca nije ništa posebno, ima hodočasnički smještaj,
trgovinu, gostionicu i crkvu, a većina ostalih kuća je prazna, ljudi su se
iselili. Ako smo ovdje preko noći, možemo poslijepodne otići do crkve, gdje se
nalazi lijepo mjesto za odmor s lijepim pogledom na širu okolinu.
Selo
napuštamo cestom i idemo lijevo uzbrdo prilično strmim i kamenitim stazom. Na
vrhu dolazimo do drvenog križa, nakon čega slijedi kratka šetnja po ravnom
platoju, a s lijeve strane je vojni poligon, ograđen bodljikavom žicom. Malo
prije spuštanja u dolinu otvara se prekrasan pogled na beskrajnu visoravan
Mesetu, koja leži na nadmorskoj visini od nešto više od 800 n/m i duga je oko
400 kilometara. Ispod desno je kamenolom, a u daljini veliki grad Burgos. Ako
imamo dalekozor, odavde se mogu vidjeti i tornjevi katedrale...
Poprilično blagom stazom spuštamo se u
dolinu, zatim u početku stazama, a kasnije asfaltiranom cestom kroz dva manja
sela: Cardanuela riopico i Orbaneja Riopico, gdje se nalazi nekoliko gostionica
i nekoliko hodočasničkih smještaja, posljednjih prije Burgosa. Nastavljamo cestom
do zračne luke (čim prijeđemo prijeko autoceste), a tamo možemo birati dvije
opcije: ići ravno, oko zračne luke do glavnog gradskog ulaza i njime do centra
Burgosa. Ova ruta je napornija jer traje sat i po hoda po prometnoj cesti kroz
gusto naseljeni (ljeti i vrlo vrući) grad. No, možemo ići prije zračne luke (čim
prijeđete autocestu) lijevo i kroz polja, šumu i park gotovo do centra grada.
(vidi navigaciju - interaktivnu kartu) Ova ruta je tek nešto duža i teška za
navigaciju (jer nema markacija), ali ljepša, jer izbjegavamo gradsku buku,
vrućinu i promet.
Inače, u
gradu Burgosu hodočasnički put je loše označen, markacije su zamagljene,
prekrivene i ako nemate dobru kartu ili navigacijski uređaj, dosta je teško.
Najlakši način da se snađete oko Katedrale je doći do nje. Samo nekoliko koraka
dalje su hodočasnički smještaji i sve ostalo.
Burgos je
otprilike toliko velik grad kao Split i ima 200.000 stanovnika. Posebnost grada
je katedrala. Samo pogled na to izvana je nešto posebno. Ovdje možemo dobiti
pečat. Za razgled unutrašnjosti potrebno je platiti ulaznicu tijekom dana, osim
navečer, kada je hodočasnička sveta misa, kada se ulaz ne naplaćuje. Inače je u
centru grada živo, stalno se nešto događa. Hodočasnički su smještaji u
neposrednoj blizini i moderni su, ali ovdje je buka cijelu noć.
4.) Plato "Meseta"
- beskrajna ravnica (Burgos - Leon - Astorga)
Do sada smo
hodali uglavnom po brdovitom i valovitom svijetu, ali sada nas čeka manje-više
beskrajna ravnica. Ima i manjih uspona i spustova, ali ih ima tek nekoliko,
jedva vrijednih spomena. Krajolik je ovdje sasvim drugačiji. Gotovo da nije
ostalo ni drveća, a kamoli šuma. Nema više ni vinograda. Ovdje su samo beskrajna
polja žitarica. Vrijeme je u ovom dijelu sušnije, a ljeti toplije. Ali ovaj dio
rute je najljepši, na ruti je manje hodočasnika, a pogotovo nema turista...
Moramo se ponovno nahodati da
napustimo grad Burgos i nastavimo cik-cak stazama prijeko polja uz ravnicu do
sela Tardajos, udaljenog 10 kilometara i nekoliko kilometara dalje, i do malog
sela Rabe.
To je malo, mirno selo na brežuljku, a na vrhu uz crkvu nalazi je mali, ugodni
hodočasnički smještaj, gdje se također može dobiti večera a i doručak
Ostatak poslijepodneva možete iskoristiti za kratku šetnju prirodom u okolici.
Dobar izbor za smještaj za one koji
bi željeli izbjeći boravak u gradu Burgosu.
Odavde se staza lagano, ali postojano
uspinje do visoravni. Nakon nekoliko sati dolazimo do doline u kojoj se nalazi
manje selo Hornillos. Selo je malo, a je ovdje mnoštvo hodočasnika zbog velikog
broja smještaja. Stoga, ako je ikako moguće, pješačimo još 6 kilometara do
sljedećeg mjesta SamBol.
Nakon kratkog
uspona nastavljamo po savršenoj ravnici između brojnih električnih vjetrenjača i
polja žita. Nakon sat i pol dolazimo do malog bazena, gdje se s lijeve strane uz
šumicu nalazi mali hodočasnički smještaj Sambol. Ovo je opet jedan od najboljih
smještaja, ovdje imamo večeru uz svijeće, jer ovdje nemaju struje.
Nakon
još dva sata hoda stižemo do kotline u kojoj se nalazi malo selo Hontanas.
Ovdje se
nalazi nekoliko hodočasničkih smještaja i trgovina.
Nedavno su sagradili novi smještaj za hodočasnike oko kilometar prije nego što
stignete do sela Hontanas.
Smještaj je oko 100 metara udaljen od puta, potpuno sam, usred polja.
Večeru i doručak možete naručiti i ovdje.
Lijepo mjesto za prenoćiti i provesti ostatak poslijepodneva.
Tijekom dana služi kao restoran za prolazne hodočasnike za piće i hranu.
Odavde se put spušta stazom u dolinu do ceste koja vodi do polusrušene crkve sv.
Ante kroz koju prolazi cesta.
U tom ostatku crkve nalazi se mali hodočasnički smještaj, također bez struje, a
ako je suša i bez vode...
Inače, ovaj smještaj je vrlo ugodan,
dobivamo i večeru, a prilozi su dobrovoljni.
Nastavljamo
ravnom cestom uz drvored do 4 kilometra udaljenog gradića Castrojeriz. Malo
prije grada je s desne strane crkva, a na brdu iznad grada dvorac. Grad nije
ništa posebno, ali ima velik broj hodočasničkih smještaja, ako ćemo ovdje ostati,
idemo u državno – općinski smještaj (municipal) koji je iznad glavnog trga. No,
ovdje je veća gužva i buka... Ako ne namjeravamo ostati ovdje, možemo proći
pored grada "zaobilaznom" cestom (nastavljamo ravno cestom kojom smo došli), jer
nam se ponovno spaja hodočasnički put i cesta na drugom kraju grada. Na kraju
grada na raskrižju skrenite lijevo s ceste na stazu prema brdu. Kad stignemo u
podnožje, čeka nas kilometar strmog uspona do vrha. Na vrhu je odmorište i
prekrasan pogled na širu okolinu.
Slijedi
spust na drugu stranu, i otvara se pogled na "beskonačnost". U svim vidnom polju
samo je jedno žitno polje, kroz koje vodi put, nema zgrada, nema cesta, nema
drveća, samo u daljini na kraju vidiš rijeku, do koje moramo ići... Spuštamo se
na drugu stranu i nastavljamo hodati ovim beskrajnim poljem. Nakon dobrih sat
vremena dolazimo do odmorišta kod fontane, a malo dalje je cesta. Slijedi kratka
šetnja cestom, pa onda lijevo prema rijeci. Izgrađen je most preko rijeke
Pisuerga, koja je granična rijeka između pokrajine Burgos i Palencija. Rijeka
ima sasvim prikladno ime jer je prilično zagađena.
Neposredno
prije mosta, s lijeve strane je crkva bez tornja, u kojoj se danas nalazi mali
hodočasnički smještaj Puente San Nicolas. Ovo je opet jedan od boljih smještaja i
vode ga Talijani. Imamo zajedničku večeru uz svijeće (ovdje nema struje),
zajedničku molitvu i poseban ritual pranja nogu. Po uzoru na Isusa, upravitelj
smještaja pere noge svakom hodočasniku. Zapravo, sve je jednostavnije: izumo
cipele i čarape i upravnik nam malo poprska stopala vodom... Drugi dan ujutro
doručkujemo, a na put krećemo oko pola osam ujutro.
Prvo
prelazimo rijeku i nastavimo stazama između polja do sela Itero de la vega i
Bocadilla, te nastavljamo pored umjetne rijeke prema gradu Fromista. Hodamo
stazom uz široki umjetni kanal za navodnjavanje, koji se proteže iznad okolne
ravnice s brojnim pumpama, ventilima i vratima sve do grada Fromista. Fromista
je gradić nedaleko od Palencije i najjužnija je tačka našeg hodočasničkog puta.
U gradu ima nekoliko trgovina, nekoliko hodočasničkih smještaja i crkva sv.
Martina, ali za ulazak u nju morate platiti ulaznicu, iako nema ništa posebno...
Na izlazu iz grada je kip hodoćasnika - željezna ploča i otvor u obliku
hodočasnika urezan u njemu.
Nastavljamo stazom uz cestu. Ovdje put na
nekoliko mjesta presijecaju sitne stazice mrava, pa moramo paziti da ih previše
ne zgazimo. Nakon nekoliko kilometara dolazimo do sela Poblacion de campos, gdje
se hodočasničk i put dijeli
na tri dijela: lijevo se nastavlja stazom uz cestu kao i prije, sredinom kod
gotovo suhog korita većeg rijeke, ili desno preko rijeke stazom do sela
Villovieco, gdje (možete) skrenuti lijevo preko mosta za Villarmentero ili
nastaviti do Villalcazara.
Nakon nekoliko kilometara staze se ponovno spajaju.
Ako želimo prespavati u Villarmenteru del Campos, moramo na vrijeme skrenuti
lijevo ako idemo po desnoj varijanti rute.
Nakon dobrih sat vremena stižemo u malo
selo Villarmentero del campos. Na početku sela nalazi se vrlo poseban
hodočasnički smještaj "Amancer". Po mojem miščlenju, ovo je opet jedan od
najboljih smještaja na putu, pogotovo za one koji vole nešto neobično i vole
usput nešto doživjeti. Prima nas ljubazni voditelj (koji između ostalog izvrsno
kuha), imamo na izbor normalan krevet na kat i ograničen broj mjesta u
bungalovima, kanalizacijskim cijevima i šatoru a neka čak i u visećim vrećama na
drveću.. Sve je postavljeno na velikom vrtu u indijskom stilu, a po smještaju
slobodno šetaju (neopasne) domaće životinje: magarci, kokoši, pijetlovi, patke,
psi, čak i posebno pripitomljena piletina. Ako smo ovdje usred poslijepodneva,
onda preporučam da završimo put ovdje za danas...
U sklopu smještaja nalazi se i
veliki vrt - park u kojem se nalazi kamp sa šatorom, ali ako imate svoj šator,
možete ga postaviti ovdje. Zajedno večeramo za dugačkim stolom. Večera je toliko
obilna i raznolika, da ne možemo vjerovati. Za hodočasnike je na raspolaganju i
kuhinja. Administrator je već nekoliko puta prošao ovaj hodočasnički put, i
navečer ima predavanje na engleskom s dobrim savjetima o nadaljnjom putu. Uz svu
ovu jednostavnost, smještaj ima sve moderne stvari koje su potrebne hodočasniku,
toplu vodu za pranje, tuševe, gostionicu, restoran, wifi,... Osim toga, u ovome
hostlu uglavnom se zaustavljaju mladi hodočasnici.
Villarmentero je malo selo sa svega nekoliko kuća, tako da ostatak
poslijepodneva možemo iskoristiti za šetnju prirodom.
Nastavljamo
put, i nakon sat vremena hoda stazom uz ravnu cestu dolazimo do sljedećeg sela
Villalcazar de sirga. Ovdje se nalazi veća crkva, u kojoj se u oltaru nalazi
bijela Marija (Maria la Blanca), za ulazak u crkvu
je
potrebno
platiti ulaznicu, osim navečer, kada je hodočasnička sveta misa. U selu se
nalazi manji hodočasnički smještaj i trgovina.
Nakon sat i
po daljeg hoda stazom dolazimo do većeg grada Carrion de los condes. Prije
ulaska u grad, na zidu crkve oslikana je freska "uplašenog hodočasnika",
koja je več izblijedjela u posljednjim godinama.
Nacrtan je hodočasnik neobično velikih očiju. U gradu su tri veća hodoćasnička
smještaja, jer ovdje obično prenoći velik broj hodočasnika, posebno puno
biciklista, pa je ovdje poprilična gužva. U središtu mjesta nalazi se crkva sv.
Marije, a dolje desno od samostana je jedan od boljih istoimenih hodočasničkih
domova. Ispred crkve je veća platforma, a iznad nje je Marija na stupu. Svake
večeri je u ovoj crkvi hodočasnička Sv.misa, nakon koje slijedi blagoslov
hodočasnika. Svaki hodočasnik dobiva hodočasničku zvijezdu. Slijedi molitva uz
pjesmu koju predvode bijele časne sestre augustinkinje iz lokalnog samostana,
koje lijepo pjevaju i sviraju gitaru. Posebnost ovog grada je, između ostalog,
nevjerojatna gomila malih ptica na nebu, koje lete tu i tamo. U ovom gradu se
preporuča nabaviti malo više hrane i vodu, jer je do sljedećeg sela 18
kilometara.
Nastavljamo put kroz stari dio
grada i kad izađemo iz grada počinje nepregledna ravnica, u početku je još puna
žitnih polja i drveća, a na kraju ih više nema. Hodamo dobrom makadamskom cestom
uz koju su smještena odmorišta za hodočasnike s drvenim klupama.
Nakon dobra
četiri sata hoda usred ničega, u daljini s desne strane vidimo malu crkvicu.
Ovdje se staza spušta u bazen, u kojem se nalazi malo selo Calzadilla de la
Cueza. Odmah na početku sela uočavamo veću građevinum na kojoj je plava freska
hodočasnika sa štapom koji počiva. Ovdje se nalazi hodočasnički smještaj, ili
sada čak i dva, u onom s freskom je veliko unutrašnje dvorište za popodnevni
odmor na suncu i mali bazen s vodom. Svatko, tko prenoći u ovom smještaju, ima
poseban popust na hodočasničku večeru u obližnjoj gostionici. S lijeve strane se
nalazi i trgovina i prethodno spomenuta gostionica.
Napokon smo stigli na pola puta od
Saint Jean pp do Santiaga!
Odavde ruta
prolazi kroz prilično valovit krajolik, a slijede ga sela Ledigos i Terradillos
de los templarios. Neposredno prije Terradillosa, u samoj sredini žitnog polja,
nalazi se hodočasnički smještaj s restoranom, a u samom selu je još jedan
skromniji. Svake večeri je u seoskoj crkvi hodočasnička Sveta misa na engleskom
jeziku. Na tim mjestima kuće su često građene od cigle i neožbukane, pa sva sela
izgledaju nekako crveno.
Put se
nastavlja stazama između polja cvjetnih suncokreta i žitarica, kroz dva manja
sela Moratinos i San Nicolas. Na tim mjestima, od Moratinosa do Leona, živjeli
su neki ljudi u nekakvim podzemnim kućama (zemljani), kuća je ukopana u zemlju,
samo joj je fasada izvana i dimnjaci vire iz zemlje. Neke od ovih kućica mogu se
vidjeti ispred sela Moratinos i nešto kasnije usput.
Slijedi nešto duži dio rute do
grada Sahagun. Malo prije grada dolazimo do crkvice, a malo dalje su neki kipovi.
Ovo mjesto označava polovicu španjolskog dijela hodočasničke rute od
Roncesvallesa do Santiaga (za nas koji smo započeli u Francuskoj, to ne važi).
Grad Sahagun nije ništa posebno, ali ima više trgovina i hodočasničkih smještaja.
Iz grada
nastavljamo stazom uz autocestu do 5 kilometara udaljenog mjesta Calzada del
Coto. Neposredno prije prelaska autoceste, hodočasnički put se dijeli na dva
dijela: duži, desni dio ide preko autoceste do sela Calzada del.Coto, poslije do
sela Hermaniljos i do grada Mansilla de la mulas.
Osnovni,
lijevi dio hodočasničke rute nastavlja se stazom, nedaleko od autoceste i
željezničke pruge, te se u istoj slici proteže dobrih 30 kilometara. Iako je
dosta blizu glavnih prometnica, ruta je napravljena na način, da hodočasnici
imaju osjećaj samoće. Duž cijele staze 2007-te godine zasađen je niz malih
stabala koja su do danas izrasla u već sasvim pristojna stabla i daju
hodočasnicima sasvim pristojnu hladovinu na putu. Staza je gotovo potpuno ravna
s nekoliko blagih zavoja. Uzput je nekoliko manjih sela. Vrijedi spomenuti
Bercianos, gdje se nalazi trgovina i dva manja hodočasnička prenoćišta, a
posebno župni smještaj je jedan od najboljih na putu. Ovaj smještaj može primiti
do 20 hodočasnika, većina na krevetima u potkrovlju, ostali na jastucima.
Navečer pomažemo upravitelju zajedno pripremiti večeru, poslije imamo zajedničku
večeru i molitvu i idemo gledati prekrasan zalazak sunca.
Sljedeće selo
na putu je El burgo raneiro, što je zbijena ulica crvenih kuća i zanimljiva
crkva na kraju ove ulice. Nakon tri sata stižemo u selo Reliegos, gdje se nalazi
nekoliko većih hodočasničkih prenoćišta, gostionica i trgovina. Neposredno prije
sela su ovdje opet neke podzemne kuće, zemunice. Prvo uočavamo gostionicu s
plavim pročeljem, sva oslikana i čak iznutra, sve zidove oslikavaju hodoćasnici.
U ovoj se gostionici nekada mogla dobiti pristojna večera uz vino za dobrih 6 €,
ali je zatvorena prije nekoliko godina, zgrada je danas napuštena i propada.
Odmah do nje je još jedna gostionica, ali ovdje nema tih pogodnosti.
U selu postoji nekoliko hodočasničkih smještaja i trgovina.
Staza se i dalje nastavlja drvoredom do
sat i pol hoda udaljenog grada Mansilla de las Mulas. U grad idemo preko
nadvožnjaka preko autoceste. Grad je manji, osim dućana i hodočasničkih
prenoćišta ovdje nema ništa posebno. Krajolik se ovdje dramatično mijenja. Ako
smo prije hodali mirnim, zabačenim stazama, od sada ćemo sve do 20 kilometara
udaljenog grada Leona hodati stazom uz jako prometnu cestu. Negdje na sredini,
iza sela Puente villarente, staza se uzdiže blago udesno iznad industrijskog
predgrađa Leon. Prije ulaska u grad Leon prelazimo plavi, željezni cik-cak most
preko autoceste.
Grad Leon je
nešto manji od Splita i ima oko 150.000 stanovnika. Ulazak je u noviji dio
grada, koji nije ništa posebno je potpuno isti kao i u sve moderne gradove
drugdje. U starom dijelu grada nalazi se katedrala, poznata po šarenim prozorima.
Ulaz u Katedralu je moguć samo u određenim satima i uz plaćanje ulaznice.
Navečer, kada je hodočasnička Sveta misa, ulaz je besplatan. U starom dijelu
grada nalazi se još nekoliko povijesnih građevina. Leon je pun trgovina i ima
nekoliko hodočasničkih smještaja, jer se ovdje obično zaustavlja veći broj
hodočasnika. Jedan od najgorih hodočasničkih smještaja na tom putu je onaj
cistercijanski, gdje su izmislili neka sasvim svoja pravila: hodočasnike se u
prenoćištima razdvaja po spolu, a i tada im se stalno stremi za raznim
sitnicama u spavaćim sobama.
Treba nam
dosta vremena da napustimo ovaj veliki grad i nakon kratkog uspona pored
podzemnih kućica dolazimo do većeg sela La Virgen del Camino. Zapravo, gotovo
sve se drži uz grad Leon.
Kada
napustimo selo La Virgen, se hodočasnička ruta dijeli na dva dijela: lijevi, 10
km duži dio ide uglavnom kroz osamu i slabo naseljeno područje, između polja i
kroz nekoliko manjih sela do većeg sela Hospital de Orbigo. Desni, kraći dio pa
stazom uz prilično prometnu cestu, te kroz veća naselja do sela Hospital de
Orbigo, gdje se staze spajaju. Ako imamo dovoljno vremena, svakako idemo lijevom,
dužom, ali ljepšom stazom.
- Lijevim, 10 km dužim dijelom,
idemo stazama i prilično ne prometnom cestom sat vremena hoda do malog sela
Oncina, koje broji svega nekoliko kuća, gdje se nalazi i mali hodočasnički
smještaj, gdje također imamo i hranu (večera i doručak). Budući, da je mjesto
prilično skrovito, i na malom brdu, imamo lijepu priliku u
ostatku poslijepodneva
za kratke šetnje po okolnim
puteljcima i livadama. U selu se nalazi i napuštena crkva te (u funkciji)
gostionica.
Odavde se staza lagano uspinje do
visoravni, pa sat hoda stazom bez naselja do manjeg sela gdje se dolazi na manje
prometnu cestu i još sat hoda do malo većeg sela Villar de Mazarife. Ovdje su
dva veća hodočasnička smještaja, pekarna, trgovina i gostionica.
Slijedi dvosatna šetnja gotovo neprometnom
cestom između polja kukuruza, suncokreta i žitarica do sela Villavante, gdje se
nalazi i mali hodočasnički smještaj i trgovina. Još sat vremena hoda stazama i
dolazimo do većeg sela Hospital del orbigo.
- Desnom, 10
km kraćim putem, ubrzo dolazimo do prilično prometne ceste i nastavimo stazom uz
ovu cestu kroz manja sela (San Miguel, Villadangos, San Martin). Ima dosta sati
dosadne šetnje ravnicom uz prometnu cestu do 25 km udaljenog sela Hospital del Orbigo. U tim
manjim selima nalazi se nekoliko hodočasničkih prenoćišta i trgovina. Prvi put
nakon dugo vremena primjećujemo promjenu na ovom dijelu: u daljini se pojavljuje
veći planinski lanac, što znači da će za dva dana biti kraj ove beskrajne
ravnice i krajnije je vrijeme, da se penjamo se u planine... Iako je ova
varijanta rute kraća, prilično je naporna zbog gustog prometa na cesti.
Neposredno
prije većeg sela Hospital del Orbigo,
je
s lijeve
strane tvornica automobila Seat, a na ulazu u selo je narančasti vodotoranj.
Posebnost ovog sela je 750 metara dugačak lučni kameni most preko rijeke Orbigo.
Rijeka nije tako široka. U mjestu se nalazi nekoliko hodočasničkih prenoćišta,
trgovina i gostionica. Vrijedi spomenuti smještaj "Karl Leistner", koji ima veće
zeleno unutarnje dvorište.
Odmah po
izlasku iz sela hodočasnički se put razdvaja: lijevo stazom uz cestu do 20
kilometara udaljenog grada Astorga, a desno stazama između polja i preko brda,
također do ovog grada. Preporučljivo je na skretanju ići desno do obližnjeg
malog sela Villares de orbigo i Santibanjez de valdeiglesias, gdje se nalaze i
dva manja hodočasnička smještaja i gostionica. Odavde se staza penje uz brdo,
obraslog u šumu i još neko vrijeme hodamo tihim i osamljenim krajolikom do vrha.
Na vrhu dolazimo do neke gotovo potpuno srušene zgrade gdje možemo kupiti
bezalkoholna pića, i dobivamo pečat u obliku crvenog srca. Uz to, tu je i
hodočasnički smještaj "više 1000 ***" (mogućnost spavanja na otvorenom). Naravno
da ovdje nema ni vode ni struje, pa čak ni krova u slučaju kiše,
ali možemo kupiti sok i voće,
drugu hranu nemaju.
Nakon kratke
šetnje ravnicom dolazimo do betonskog križa i otvara se pogled na veći grad
Astorga, koji leži na manjem brdu s druge strane manje doline.
Spuštamo se u
dolinu do sela San Justo de la vega, koje je u biti već predgrađe Astorge. Ako
imamo "sreće", malo nam otežaju put mirisi s obližnje farme svinja. Željezničku
prugu prelazimo preko zelenog cik-cak željeznog mosta, sličnog onom u Leonu
preko autoputa. Slijedi strmi uspon do centra grada. U gradu postoji nekoliko
velikih hodočasničkih prenoćišta i nekoliko trgovina. Astorga je kompaktan
srednjovjekovni grad i ima oko 15.000 stanovnika. Usred grada je veliki trg,
često se ovdje nalaze razne tržnice, a malo dalje je poseban lijepi dvorac koji
je projektirao Gaudi (on je projektirao i poznatu crkvu Sagrada Familia u
Barceloni). Ovaj dvorac danas služi kao biskupijska palača i muzej. Uz dvorac je još
veća crkva – katedrala, koja nije ništa posebno.
5.) Planinski svijet (Astorga -
Ponferrada - Sarria)
Ravnice su gotove, sad nas čeka
uspon u planine do Željeznog križa, pa onda strmo spuštanje u dolinu, dva dana
hoda dolinom, pa opet slijedi strmi uspon u planine i spust u najzapadniju
provincu Galicija.
Kad napustimo
Astorgu, slijedi još jedan sat hoda po ravnici, do malog sela Murrias. Ovdje se
konačno opraštamo od ove beskrajne ravnice, kojim hodamo već duže vrijeme. Čim
napustimo selo,
se
staza polako počinje penjati. Nakon pet
kilometara dolazimo do srednjovjekovnog planinskog sela Santa Catalina. Ovo je
ulica zbijenih kamenih kuća, a u sredini sela
se
nalazi crkva s tipičnim otvorenim tornjem,
kakve imaju u ovom širem dijelu zemlje. U selu su dva hodočasnička prenoćišta i
gostionica.
Nakon
sljedećih pet kilometara laganog hoda dolazimo do sljedećeg sela El Ganso, koje
je nenaseljeno. Na početku sela
se
nalazi
gostionica "Kauboj". U selu se nalazi još manji hodočasnički smještaj i
trgovina. Ostale kuće ovdje su prazne i vidljivo propadaju, kao i crkva. Iako
kroz selo postoji cesta i nije daleko do grada, ljudi iz ovih mjesta su se
izselili. Vjerojatno slična sudbina prije ili kasnije čeka i mnoga druga
španjolska sela, jer su tu uglavnom samo stariji ljudi. Neko vrijeme hodamo
stazom uz lokalnu cestu, a zatim skrećemo na strmu stazu koja se kroz šumu penje
do sela Rabanal del Camino. To je veće, zbijeno, srednjovjekovno, još uvijek
živo planinsko selo na strmoj padini. Ima veliki broj hodočasničkih prenoćišta i
trgovina. Posebno treba istaknuti smještaj uz trgovinu koja nudi smještaj u vrtu
u šatorima. U ovom selu obično noćuje veliki broj hodočasnika, zato ovdje ima
poprilične gužve.
Odavde
se penjemo uglavnom stazama kroz šumu i kroz otvorene čistine do sljedećeg
planinskog sela Foncebadon na nadmorskoj visini od 1.500m. Foncebadon ima svega
nekoliko kuća, ali tu je i trgovina/gostionica te nekoliko manjih hodočasničkih
prenoćišta. Posebno treba istaknuti župni smještaj, koji je u staroj napuštenoj
crkvi na izlazu iz sela. Imaju nekoliko kreveta na kat, a ostali spavamo na
jastucima na podu. Navečer imamo zajedničku molitvu i zajedničku večeru, koju
zajedno pripremamo ranije. U smještaju se nalazi i kapelica. Budući da je ovdje
tako visoko, ovdje nije vruće. Posebnost sela je okrugla kamena kuća na početku
sela, muzejski primjer gradnje na ovim planinama u prošlosti. Usput ćemo vidjeti
još nekoliko takvih kuća, uključujući i jednu na Cebreiru.
Nastavljamo hodati otvorenim
proplankom s kojeg se pruža prekrasan pogled na dolinu i susjedne planine, a
staza je puna mirisnih žutih cvijeća, ako smo na putu u pravo vrijeme. Staza se
polako penje još oko sat vremena i konačno dolazimo do ceste, a nakon nekoliko
zavoja stižemo do željeznog Križa (Cruz del ferro), koji je najviša tačka našeg
hodočasničkog puta. Ovdje stoji mali željezni križ na drvenom stupu, okružen
velikom hrpom kamena, koja još uvijek polako ali postojano raste. Svaki je
hodočasnik trebao od kuće ili negdje iz doline donijeti mali kamenčić i staviti
ga uz Križ. Hodočasnici kod ovog Križa ponekad ostavljaju neku opremu, koja im
više nije potrebna na putu. Uz Križ je i napuštena kapelica.
Odavde se put
lagano spušta stazom uz cestu i neprometnom cestom do pola sata hoda udaljenog
malog hodoćasničkog smještaja Manjarin, koji je opet nešto posebno. Već izvana
primjećujemo, da se radi o većoj drvenoj kolibi, odn. skup baraka, prilično
lošeg izgleda. Ispred ulaza je tabla koja označava udaljenost do raznih važnih
gradova u svijetu, a na ulazu sa stropa visi puno šarenih zastava iz različitih
zemalja koje su ovdje donijeli hodočasnici - među njima je već i hrvatska. Ako
ne planiramo prenoćiti ovdje, možemo ući samo po pečat i kupiti nešto u
suvenirnici. (između ostalog imaju lijepe karte s magarcem). Ali možemo ostati
ovdje preko noći. Smještaj nema struje, a prema nekim neprovjerenim
informacijama ovdje je i zajednička večera, a smještaj nije previše čist. Vode
ga redovnici templari iz Ponferrade, gdje imaju svoje središte u templarskom
dvorcu. U Španjolskoj je, za razliku od većine ostatka Europe, još uvijek
aktivan Templarski red redovnika, ali to više nisu vojnici, već donekle
tajanstveni red (ne)posvećenih redovnika s bijelim habitima, s posebnim
križevima na njima. Njihov posao je pomagati hodočasnicima na ovom Jakovljevom
putu (održavaju neka prenoćišta). Njihov jedini funkcionalni samostan u Europi
nalazi se u Templarskom dvorcu u Ponferradi.
Put nastavljamo stazama kroz pašnjake
prošarane grmljem, žutim cvijećem i kroz rijetku lišćarsku šumu. Staza se opet
lagano penje do sljedećeg vrha s napuštenim tornjem odašiljača. Ovdje se otvara
prekrasan pogled dalje u dolinu i na susjedne planine ovog planinskog lanca. U
daljini vidimo veliki grad Ponferradu i tamošnju nuklearnu elektranu, s dva
velika rashladna tornja. Nakon otprilike sat vremena umjerenog spuštanja s
prekrasnim pogledom, dolazimo do kompaktnog srednjovjekovnog planinskog sela s
crnim krovovima i posebnim nadođenim balkonima: El Acebo. Kod ulaza u selo
nalazi se ploča s natpisom na španjolskom: "Dobro došli u provinciji Bierzo".
Ova provincija se proteže od ovih planina do Galicije, gdje stižemo za dva dana.
Glavni grad je Ponferrada. Ljudi ovdje se više osjećaju kao pripadnici Galicije,
nego centralne Španjolske, zbog toga je ovdje u prošlosti več dolazilo do manjih
incidenata.
U selu Acebo nalaze se gostionice,
trgovina i tri hodočasnička prenoćišta. Preporuča se župno prenoćište, što je
poprilično jednostavno, a imamo i zajedno večeru. Ako je lijepo vrijeme, idemo
navečer vidjeti zalazak sunca kod Križa na brežuljku, na zapadnom kraju sela. Križ je
postavljen ovako da, ako stojimo baš kako treba, sunce na zalasku bude točno u
sredini Križa. Nešto niže, ispod sela je još jedan moderno - turistički smještaj,
koji ima čak i bazen.
Odavde
nastavljamo spust oko sat vremena laganom asfaltnom cestom do sljedećeg sela
Riego de Ambros,
koje
također ima jedan hodočasnički smještaj, ali ovdje nema trgovine, ali ovdje
postoji i lijep mir.
U selu još ima nekoliko starijih mještana, ali većina kuća je prazna i prodaje
se.
Odavde se put strmo spušta u dolinu stazama među niskim
grmljem.
Nakon dugog
spuštanja dolazimo do ceste u dolini i manjeg zbijenog srednjovjekovnog grada
Molinaseca. Već na ulazu se nalazi manja crkva, a druga veća, koja je zajedno s
mostom pravi simbol ovog grada, nalazi se na blagom brežuljku s lijeve strane
grada. Posebnost ovog grada je veći lučni, kameni most preko rijeke. Osim toga,
u Molinaseci ima više trgovina i dva veća hodočasnička smještaja.
Gradić napuštamo stazom uz ravnu cestu,
koja se blagom padinom spušta do 12 km udaljenog Ponferradea. Ponferrada je
moderan veliki grad i glavni grad provincije Bierzo i ima 70.000 stanovnika.
Redovnički red templara još uvijek djeluje u ovom gradu i ima dosta zanimljivih
starih građevina, kao što su dvorci, crkve itd. Dok slijedimo put uz cestu od
Molinasece do Ponferrade, neposredno prije ulaska u grad, hodočasnička ruta
skreće lijevo prema manjim selima. Preporuča se ne slijediti ove znakove, veči
ići cestom (nogostupom) pravo glavnom cestom do centra grada (ovaj smjer je
označen kao biciklistička staza). Krenemo li tamo lijevo pješačkom stazom,
napravit ćemo veliki polukrug i izgubiti barem sat vremena... Odmah u centru
držimo se lijeve strane ako želimo doći do smještaja, ali ako želimo proći kroz
grad što prije, onda nastavimo samo pravo kroz centar, dok ne pronađemo oznake
hodočasničke rute i potom ih slijedimo do izlaza iz grada. U Ponferradi postoji
samo jedan hodočasnički smještaj i to jedan veliki. U njemu se obično okuplja
veliki broj hodočasnika, neki čak kampiraju vani u šatorima. Osim pravih
hodočasnika, ovdje se počinju javljati i hodočasnici-turisti, odnosno oni koji
pješače tek manjim, zadnjim dijelom puta do Santiaga. Oni su posebno glasni i
stvaraju nepotrebnu buku. Odavde do Santiaga ima još 200 kilometara.
Od smještaja do centra grada dosta je daleko.
Dugo je treba hadati za napuštanje Ponferrade, potrebno je sat vremena za
izlazak iz grada. Putem vidimo neke znamenitosti, posebno prekrasan Templarski
dvorac. Možete ostaviti Ponferradu na hodočasničkom putu i prošetati stazama i
sporednim cestama kroz manja sela do sela Camponaraya, koje je u biti još uvijek
predgrađe Ponferrade, jer se glavnom cestom drži zajedno. Međutim, možete
napustiti Ponferrado odmah iz centra grada po glavnoj cesti za Cacabelos i doći
u Camponarayo, ali u ovom slučaju ruta je skoro upola kraća i prištedimo oko sat
vremena...
U Camponarayi, na odmorištu s fontanom (kod
vinoteke), skrenite lijevo na stazu, koja nakon kraćeg uspona ide preko
autoceste, zatim uglavnom između polja vinove loze i kroz šumicu do gradića
Cacabelosa, 12 kilometara dalje. Ovdje, kao i u cijeloj ovoj provinciji, imaju
starije kuće i kuće izgrađene po tradicionalnom uzorku, crne krovove i posebne
nadograđene balkone. U grad ulazimo srednjovjekovnom ulicom, nakon koje slijedi
trgovački centar. Ovdje vrijedi spomenuti i muzejsku crkvu svetog Roka, gdje
čuvaju prekrasne crkvene kipove koji im više nisu potrebni. Za hodočasnike ulaz
je besplatan, ali je poželjan dobrovoljni prilog (oko 1€). Posebno je lijep Isus
na magarcu u prirodnoj veličini i sveti Petar s ključevima pred vratima raja i
pijetlom, koji ga podsjeća na grijeh zatajenja. U gradiću se nalazi nekoliko
trgovina, gostionica i nekoliko hodočasničkih gostela, posebno vrijedi spomenuti
veći državno-općinski, koji je kod crkve na izlazu iz grada. Umjesto klasičnih
kreveta na kat, imaju dvokrevetne sobe, poredane u zidovima oko crkve. Svaku
večer je hodočasnička sveta misa u većoj crkvi u gradu (vraćamo se oko 0,5 km
natrag u grad).
Odavde idemo cestom do malog sela Pieros,
udaljenog 2 km, gdje se nalazi mali hodočasnički smještaj, gdje možete dobiti i
večeru. Još malo i dolazimo do vrha, gdje skrećemo s ceste na stazu, nastavljamo
kroz valoviti krajolik s prekrasnim pogledom, među nepreglednim vinogradima,
voćnjacima trešanja i kroz selo Villatule de Arriba do malog srednjovjekovnog
gradića na rijeci Valcarce: Villafranca del Bierzo. Gradom vladaju dva veća
dvorca, a u gradu je još veća crkva sv. Jakova, u kojoj je svake večeri
hodočasnička Sv.misa. U gradu se nalazi nekoliko hodočasničkih smještaja, prvi
veći, općinsko-državni je na ulazu u grad ispod ceste, malo naprijed, lijevo je
sljedeći, a zadnji manji na izlazu iz grada. Posebno treba istaknuti i župni
smještaj San Nicolas koja se nalazi u centru grada uz crkvu sv. Jakova. Grad ima
živo središte grada sa širokom ulicom punom gostionica i trgovina. Nastavljamo
put preko mosta pored kojeg se nalazi kip svetog Jakova. Na drugoj strani se put
podijeli na dva dijela: lijevi dioide uz cestu u dolini, a desni planinski dio
preko planine. Možemo birati prema vlastitim mogućnostima.
- Ako skrenete lijevo, ide put uz prilično
prometnom cestom uz rijeku, uskom dolinom gore, kroz mala sela Pereje i
Trabadelo do 12 km udaljenog hotela Valcarce, koji se nalazi negdje u sredini
doline. Malo prije hotela put se spaja onome, koji ide preko planine. Ovaj put
je, za razliku od onog preko planine, kraći i laganiji za hodanje, ali je ljeti
prilično vruće i zrak je pun muha jer je u blizini rijeka. Kroz ovu dolinu
prolazi i autocesta koja iz unutrašnjosti zemlje ide prema Galiciji i nekoliko
puta priječi naš put s nadvožnjacima. Sela uz put su siromašna, kuće su još
uvijek građene na tradicionalan način koji je tipičan za ova mjesta u provinciji
Bierzo. Posebnost ovih kuća su nadgrađeni balkoni. No, sve je to u prilično
lošem stanju i propada, ljudi su se uglavnom iselili.
- ali ako krenemo u Villafranci desnom,
planinskom stazom, onda nas odmah na izlazu iz grada čeka strmi jednosatni uspon
na sljeme, preko koje prolaze dva veća elektrovoda. U kratkom vremenu puno
dobivamo na visini. Kada dođemo do vrha, hodamo neko vrijeme sljemenom između
rijetke šume bora i kestena i prostranih proplanaka s prekrasnim pogledom u
daljinu, u dolinu rijeke Valcarce i susjednih vrhova. U poslijednom dijelu je
gusta šuma kestena, a desno je selo Pradela, gdje se nalazi i mali hodočasnički
smještaj i gostionica. Ispred sela Pradela skrenemo lijevo na strm spust u
dolinu do hotela Valcarce, gdje se spaja sa putom kroz dolinu. Definitivno je
staza preko brda ljepša, nema vrućine i nema muha, ali je duža i oduzima više
vremena.
Hotel Valcarce ima razne trgovine suvenira
i hrane, sve po "turističkim" cijenama.
Put
nastavljamo cestom kroz manja sela Portela i Abastemistas. Sljedeće veće selo u
uskoj dolini je Vega de Valcarce, gdje se nalazi nekoliko trgovina i
hodočasničkih prenoćišta, ali oni nisu ništa posebno. Nekoliko kilometara dalje
je selo Ruitelan, koje ima i jedan hodočasnički smještaj, po riječima drugih
hodočasnika dosta je ugodno. Iznad sela od planine do planine vode dva visoka
vijadukta prije spomenute autoceste s visokim potpornim stupovima.
Otprilike
kilometar dalje dolazimo do podijele puta, gdje skrećemo lijevo i spuštamo se do
ostatka rijeke, gdje se nalazi selo Las Hereiras. Na ovom mjestu nalazi se
trgovina, gostionica i mali, ugodan hodočasnički smještaj. Navečer imamo
zajedničku večeru bez mesa.
Nakon otprilike dva kilometara puta u
dolini počinje vijugava asfaltna cesta, koja se prilično strmo uspinja u planinu.
Pogled se otvara s visinom. Kad smo dosta visoko, hodočasnička ruta skreće
lijevo stazom do sela La Faba. No, ovom stazom nije preporučljivo ići, jer se
staza u početku lagano spušta, a zatim slijedi strm uspon do sela La Faba. Bolje
je ići pravo po cesti, po putu, koja je markirana kao biciklički put. Nakon
dobrog kilometra prolazimo do raskrižja gdje možemo skrenuti lijevo za La Fabo,
ali ako ne namjeravamo ostati ovdje, onda nastavljamo pravo glavnom cestom za
selo Laguna. Nakon sljedeća dva kilometara laganog uspona cestom dolazimo do
sela La Laguna, koje je posljednje selo u provinciji Kastilja. Cijeli ovaj
zadnji dio uspona cestom možemo se diviti beskonačnom broju žutog cvijeća na
obroncima ovih planina, ako smo ovdje u pravo vrijeme (početak srpnja), sve
ove padine su jedan mirisni tepih žutog cvijeća ...
- ali ako smo
odlučili da idemo kroz La Fabu, koje je malo niže od sela Laguna, onda, kada
dođemo do zavoja gdje je gostionica, skrećemo lijevo i ravnicom idemo do
prilično udaljene crkve na kraju slijemena, gdje se nalazi franjevački samostan
i hodočašćnički smještaj, kojeg vode Nijemci. Smještaj nije ništa posebno,
prilično je prostran, sa osnovnom ponudom, kao što su tuš i noćenje. Svatko se
mora sam pobrinuti za hranu, ali to je nezgodno, jer u selu nema trgovine, pa se
hrana mora nabaviti prije - u dolini. U crkvi je svake večeri Sveta misa
za hodočasnike. Put se nastavlja prilično strmom stazom do sljedećeg sela La
Laguna. I ovdje se nalazi mali hodočasnički smještaj u gostionici. Odavde se
penjemo stazom na otvorenoj čistini s prekrasnim pogledom natrag na dolinu, a
posebno na susjedne planine.
Usput je pak
sve puno grmlja s mirisnim žutim cvjetovima. Ubrzo putem primjećujemo confin (orijentir)
s natpisom 152,5lm... To je udaljenost odavde pa do Santiaga. Od sada ćemo takve
confine na putu susresti svakih pola kilometra, sve do Santiaga. Još malo i
dolazimo do vrha velikog šarenog graničnika, koji ukazuje da ovdje počinje
provincija Galicija – najzapadnija provincija u Španjolskoj. Još kilometar hoda
po ravnici i stižemo u Cebreiro.
Cebreiro je
malo planinsko selo na vrhu sljemena, odakle se za lijepog vremena pruža
prekrasan pogled na širu okolicu i susjedne planine. No, ovdje je često gusta
magla, jer se ovdje često miješaju vruć i suh zrak, koji dolazi s kopna te
hladan i vlažan s dobrih 200 km udaljenog Atlantika. U ovom slučaju vidljivost
je jedva 10 metara i dok idemo naprijed, vidimo “kako se ovdje prave
oblaci”
i dižu se pod nebo. Ako je lijepo vrijeme, ovo je jedno od najljepših mjesta za
ostatak popodnvae i noćenje. Klima se u ovim mjestima znatno mijenja: ako nas je
dosad pratilo stabilno, suho vrijeme i vrućina, sada možemo očekivati oko 10C
niže temperature, česte kiše i brze promjene vremena. Na tim mjestima na vrijeme
utječe obližnji Atlantik (okean između Europe i Amerike). No, zapuha li
istočnjak s kopna, promjene neće biti, nastavit će se vrućina.
U selu Cebreiro postoji nekoliko
gostionica, jedna trgovina i veći hodočasnički smještaj, koji nije ništa posebno.
Prvo što primijetimo kada dođemo u ovo selo, je neobična glazba koja se ovdje
pušta, kao da dolazimo negdje u Irsku ili Škotsku - gajde. Tu počinje španjolska
provincija Galicija, stanovnici ove provincije su keltskog podrijetla, tj. u
rodu sa Škotima i Ircima. U razdoblju Rimskog Carstva, Rimljani su često vodili
ratove s keltskim narodima, koji su živjeli u širim Alpama i nekoliko puta
napadali Rim. Jednom su tome stali na kraj i otjerali Kelte (ili Gale) na
krajnji zapad Europe, posebice u Škotsku, Irsku, francusku Bretanju i zapadni
dio Pirenejskog poluotoka. Iako su izgubili nekadašnji jezik, zadržali su svoje
dobre i loše navike, uključujući glazbu i svoj nacionalni instrument - gajde
>>> Narodna glazba Galicije >>> (primjer).
Njihove riječi, posebice nazivi gradova i sela, često sadrže kombinacije slova
"eir" (Negreira, Olveira, Cebreiro, Maceira,..).
Važnu ulogu u
njihovoj kulturi imaju i Leonske planine, prijeko kojih danas hodamo, i nekako
odvajaju Galiciju od ostatka Španjolske.
Ljudi ovdje
manje brinu o čistoći i duhovnoj "čistoći" (što ćemo vidjeti u nastavku).
Provincija Galicija, za razliku od ostatka Španjolske, prilično je siromašna i
napuštena. Hodočasnički smještaji u ovim krajevima uglavnom imaju potpuno otvorene
tuš-kabine, kako bi se ljudi mogli promatrati, dok se tuširaju, pa je kupaći
kostim u ovom zadatku obavezan... Nema ni zavjese, a kamoli vrata. To nije
svugdje tako, ali su
česti
takvi
slučajevi.
Posebna atrakcija Cebreira je crkva u
kojoj se nekada dogodilo euharistijsko čudo, slično onom u talijanskom Lancianu.
Nekada župnik koji je darovao Sv.misu nije vjerovao, a u njegovim se rukama
hostija pretvarala u ljudsko meso, a vino u kaležu u pravu krv. Crkva je
otvorena svaki dan od 9:00 sati nadalje, a svake večeri je ovdje hodočasnička
Sv.misa i blagoslov hodočasnika. Iz
svakog romskog župnik izabire po jednog predstavnika, koji pred oltarom moli
blagoslov na svom jeziku, nakon čega slijedi i predstavljanje hodočasnika i
blagoslov uz pjesmu "Se mi Luz". Na ulazu u crkvu nalazi se i hodočasnički ured
u kojem dobivamo pečat, ali ovdje možemo dobiti novi credencial, ako ovdje
započnemo hodočašće (i dosta hodočasnika započne svoj put ovdje, posebno
Španjolca). Crkvom upravljaju Franjevci iz La Fabe.
Odavde se put
lagano uspinje kroz borovu šumicu, a zatim se lagano spušta stazom do ceste na
koju dolazite nakon oštrog lijevog skretanja kod sela Linares. Ovdje je još
manja trgovina i gostionica, sve u jednom, a grade i veći hodočasnički smještaj
(2023). Odavde se nastavlja hodočasnički put stazama ... ali!
Odavde je
najbolje ići naprijed cestom,
koja se blago penje, a hodočasnička ruta ide daleko okolo, a prije svega se
oslobađamo strmog uspona na kraju do vrha. Na ovoj cesti je vrlo malo prometa.
Nakon dobrog kilometara hoda cestom, dolazimo do vrha Sv. Roka (Alto San Roque),
gdje se nalazi kip sv. Jakova, onda nastavljamo stazom uz cestu do kilometar
udaljenog sela Hospital, tamo zaobilazimo selo cestom (ne hodati kroz selo, ako
ne volimo cipelama pokupiti sve đubre i govno, kojeg ima u selu puno svuda) i
cestom nastavljamo uspon do tri kilometara udaljenog vrha Alto de Poiyo, gdje se
uz cestu nalaze gostionica i dva hodočasnička smještaja u sklopu. Ovdje je najviša
tačka puta preko ovih planina, a nakon toga slijedi uprvo položeno spuštanje
stazom uz cestu do 4 km udaljenog planinskog sela Fonfria, gdje se nalazi veći,
moderni hodočasnički smještaj sa restauracijom.
U ovom smještaju se može naručiti i
večera za
doplatu, a navečer se hodočasnici okupljamo na večeri.
Od Fonfrije idemo neko vrijeme stazom uz
cestu, nakon čega slijedi prilično strm spust stazama kroz šume hrasta i kestena
te mnoštvo otvorenih čistina s prekrasnim pogledom na dolinu. Putem prolazimo
kroz nekoliko manjih, ali izrazito zanemarenih sela. Stanovnici su ovdje još
daleko u zaostatku, imaju neuređene farme, obično su hrpe
stajnjaka uz kuće, a
često teče gnojnica uz put, nitko ništa ne čisti...
Nakon 12
kilometara spusta stižemo u dolinu u veće selo Triacastela. Prije ulaska u selo
je tisuću godina star kesten, za koji nitko ne zna koliko je star. Triacastela
je veće prostrano selo s mnogo hodočasničkih prenoćišta, gostionica i trgovina.
U sredini sela nalazi se crkva sv. Jakova, u kojoj se svake večeri održava
hodočasnička Sv.misa. U Triacasteli obično boravi velik broj hodočasnika i često
se dogodi, da je smještaj već popunjen, te je potrebno krenuti dalje. Kao
odredište za noćenje, ovo mjesto često biraju oni hodočasnici, koji prijeđu tek
zadnjih 200 ili 150 kilometara hodoćasničkog puta, koji su svoje hodočašće
započeli tek u Ponferradi ili na Cebreiru.
Na kraju sela
se put razdvaja na dva dijela: lijevo, duži dio dolinom preko Samosa do Sarrije
i desno, kraći dio preko brda do Sarrije:
- Ako ćemo idemo lijevo, hodamo do sela
Samos, udaljenog 10 kilometara, koje leži u bazenu usred doline. Negdje na pola
puta do Samosa, u selu Lusio, oko 500 metara lijevo, izvan hodočasničke rutem
nalazi se mali hodočasnički smještaj. Prije što stignemo do Samosa, s ceste vidimo
veliki benediktinski samostan u dolini. Prema nekim izvorima, to je najveći
samostan u Španjolskoj. Odavde se do sela spuštamo strmom stazom i nekoliko
zadnjih metara cestom do samostana, u kojem se nalazi veći hodočasnički smještaj.
Samostan je toliko velik, da ima čak i svoju malu benzinsku pumpu. Svaku večer
je u crkvi u samostanu hodočasnička Sv.misa. U blizini se nalazi nekoliko
trgovina, gostionica i restorana. Ovo mjesto za noćenje često biraju hodočasnici
biciklisti, jer je na povoljnom položaju uz cestu i, za razliku od Triacastele,
nije tolika gužva i ovdje uvijek ima mjesta.
Nastavljamo još neko vrijeme stazom uz
cestu kroz dolinu, a zatim idemo šumskim puteljcima do 15-ak kilometara
udaljenog grada Sarria.
- Ako skrenemo u Triacasteli desno, kračem
putem preko brda, nas najprije čeka dugi uspon asfaltnom cestom do sela San Xil,
nakon čega slijedi hodanje uskoro praznom cestom i stazama kroz šume i otvorene
čistine, kroz nekoliko malih sela sve do Sarrije. Put je dug dobra 22 kilometara,
a uzput se nalaze dva hodočasnička smještaja u osami, prvi kod sela Calvor nakon
cca 14 kilometara, a sljedeći je udaljen 2 kilometra dalje.
Grad Sarria
je veći grad, 114 kilometara od Santiaga. Ulazimo u njegov noviji dio, iznad
kojeg se na strmoj padini uzdiže njegov stariji dio s uskim uličicama i kućama
pobijeljenim izrazito bijelom bojom (koju ćemo potom vidjeti i u sljedećem gradu
Portomarinu). Iz donjeg dijela se u gornji dio grada uspinjemo dugim stepenicama,
koje su donekle slične trsatskim u Rijeci. Uz stepenice je zid i na njemu freske
hodočasnika. Na vrhu dolazimo do stare gradske jezgre, malo više je crkva s
parkićem ispod, a malo više u istoj ulici je još jedna crkva posvećena Mariji od
Guadalupe (ako dođemo baš na vrijeme, moći ćemo upoznati Indijance, koji svake
godine 8.srpnja dolaze ovamo na hodočašće iz Meksika i onda plešu i pjevaju
ispred crkve i onda nastavljaju put sve do Santiaga). (pogledajte video ispod
pod opisom grada Santiaga)
Sarria je puna hodočasničkih smještaja,
jer se ovdje okuplja veliki broj hodočasnika, posebno onih domaćih - Španjolskih,
koji će tek ovdje krenuti na hodočašće i prijeći samo zadnjih 114 kilometara do
Santiaga. Od centra se staza lagano uspinje do vrha, odakle se pruža prekrasan
pogled na bijeli grad, a zatim se spušta na drugu stranu pored Magdalenskog
samostana s većim hodočasničkim smještajem.
6.) Valoviti
brdoviti i šumoviti krajolik Galicije (Sarria - Santiago de compostela)
U ovom dijelu rute bit će mnogo
hodočasnika na putu, a time i veće gužve u smještajima, jer većina domaćih
hodočasnika prijeđe tek zadnjih 100 kilometara rute od Sarrije do Santiaga.
Stoga se u zadnjem dijelu rute obično vuče dugi red ljudi.
Krajolik u ovom dijelu je uglavnom
pošumljen, nema više žitnih polja ni vinograda, jer je klima prehladna i previše
vlažna.
Stijene u
ovom krajnjem zapadnom dijelu Pirenejskog poluotoka (i Europe) su uglavnom
sastavljene od svijetlog granita s velikim kristalima kvarca. Često usput
nailazimo na veliko kamenje od čistog kvarca. Ovaj granit nije vulkanskog
porijekla, već je dio drevne kontinentalne kore, koja je jedna od najstarijih
stijena na zemlji i nastala je ubrzo nakon formiranja zemlje. Zemlja u ovom
dijelu Pirenejskog poluotoka nije geološki aktivna i takvo se stanje očuvalo
kroz povijest do danas. Granit je dobar za hodanje, a iako je mokar, zbog
oštrine nije klizav, pa cipele po njemu ne klize.
Tlo u ovom krajoliku je tamnije boje s
visokim sadržajem finog kvarcnog pijeska, koji zbog svoje visoke propusnosti za
vodu gotovo u potpunosti sprječava nastanak mulja, a ako i jest, uopće nije
masno i ne lijepi se za cipele . Međutim, ovo tlo je previše propusno za vodu i
ne može zadržati vlagu, pa se brzo osuši i usjevi u slućaju duže suše slabo
rastu. Zbog toga je krajolik prilično neplodan, zemlja osobito na brdima nije
plodna, pa ovdje nema većih polja.
Izuzetak su polja kukuruza,
koji je ovdje jedna od najvažnijih kultura.
U slučaju velike suše ovdje ne raste
praktički ništa, osim visokog drveća.
U Galiciji nema čak ni industrije vrijedne pažnje, regija se preživljava
uglavnom od poljoprivrede (kukuruz) i stočarstva.
Kad napustimo
Sarriju, neko vrijeme hodamo stazom uz željezničku prugu, a zatim se kroz šumu
penjemo do malog sela Barbadelo s nekoliko manjih hodočasničkih prenoćišta.
Krajolik je brdovit, pun malih sela i pojedinačnih kuća. Slijedi nekoliko
sati hoda stazama i lokalnim cestama kroz valoviti krajolik s mnogo laganih
uspona i spustova kroz manja sela i kestenove i druge lišćarske šume, a općenito
se staza poprilično uzdiže.
Na vrhu, pri prelasku ceste, nalazi se mali dućan u kojem se možemo nabaviti
hranu, ako planiramo prespavati u nekom od prenoćišta u ovim brdima, npr.
Ferreiros.
Konačno dolazimo do važne prekretnice na putu, koja
ukazuje da je Santiago udaljen samo 100 kilometara, a nakon dobra dva kilometra
dolazimo do vrha i gostionice i nedaleko, malo iza je skriveni
hodoćasnički smještaj Ferreiros, ali u posljednje vrijeme nije više tako...
Prije nekoliko godina ova ruta je ponovno izmjerena modernim uređajima (GPS) i
utvrđeno je, da je oko 10 km duža, pa je većina miljokaza (confina) pomaknuta
duž rute. Ovaj, za "100 kilometara", premješten je 5 km dalje od vrha Ferreiros.
Na vrhu Ferreirosa nalazi se gostionica i smještaj
za hodočasnike, skriven je iza gostionice s lijeve strane. Smještaj je nov, na tihom,
mirnom mjestu i praktiči u šumi. Prikladno za noćenje i šetnju prirodom u ostatku
popodneva.
Gostionica s mogućnošću večere je udaljena svega 20 metara, ali ovdje nema
trgovine.
Izvrsno mjesto za provesti ostatak poslijepodneva i provesti noć kako biste
izbjegli noćenje u turističkom i često maglovitom dolinskom gradiću Portomarin.
Odavde
slijedi položen spust cestom kroz manja sela. U dolini vidimo jezero i
iznad njega mali bijeli gradić Portomarin. Zadnji dio puta spuštamo se stazama
do dugog mosta preko jezera, po kojem plove čamci, a i mali brodići.
Prelazimo
most i penjemo se strmim stepenicama do grada. Centar grada predstavlja
široka ulica, u kojoj se često nalaze razna događanja i tržnice. Usred grada
nalazi se velika kamena crkva sv. Ivana, koja po izgledu podsjeća na tvrđavu, a
jedna je od građevina iz starog grada. Izvorno je grad Portomarin ležao mnogo
niže u dolini, gdje se sada nalazi jezero. Godine 1960. izgrađena je brana za
elektranu, koja je poplavila šire područje duže doline, a grad je obnovljen na
brdu iznad jezera. Prvobitna crkva i još nekoliko važnih građevina rastavljene
su i po dijelovima (kamen po kamen) prevezene na današnje mjesto i ovdje ponovo
sastavljene (sagrađene od istog materijala i istog uzorka, u obliku tvrđave).
Ostalo je srušeno, a od ostataka je izgrađen novi grad. U gradu postoji nekoliko
hodočasničkih prenoćišta, trgovina i gostionica. U Portomarinu se, baš kao i u
Sarrii, okuplja veći broj hodočasnika i stoga je obično velika gužva u
prenoćištima.
Širokom
ulicom se spuštamo do jezera, kojeg
prelazimo
preko drugog mosta,
zatim se uspinjemo stazom kroz šumu do ceste i nastavimo stazom koja se više-manje
penje uz cestu kroz blago valovit krajolik i kroz borovo-kestenove šume kroz
manja sela, koja sva također imaju hodočasničke smještaje. Posebno se
ističe Gonzar, udaljen oko dva sata hoda od Portomarina, gdje se nalazi i mali
smještaj, kod gostionice. Nakon 17 kilometara monotone šetnje stazama i lokalnom
cestom, dolazimo do prijevoja kod sela Airexe, gdje se staza počinje lagano
spuštati prema gradu Palas de Rei.
Ovdje, na
prijevoju, u šumi primjećujemo veliku promjenu: šume čine neobična, visoka, uska
stabla s uskim, šiljastim zelenim lišćem i opadajućom korom, a ispod raste nova
kora - to su stabla eukaliptusa. Mlada stabla eukaliptusa, s druge strane,
imaju široke, svijetloplave listove koji, ako se zgnječe, jako mirišu na mentol
i neke kreme. Stabla eukaliptusa rastu tamo gdje je klima vlažna, ne prevruća i
ne smrzava, odnosno u blizini oceana. Cijeli krajnji zapadni dio Španjolske i
Portugala obrastao je stablima eukaliptusa, gusto poput smreke u srednjoj Europi.
Eukaliptus se koristi za drvo, ogrjev, a od lišća se proizvode posebno ulje za
razne kreme i čajeve. Ovdje se krajolik sustavno pošumljava ovim drvećem, koje
dobro uspijeva na ovdašnjoj zemlji.
Otprilike
kilometar prije grada Palas de Rei nalazi se malo hodočasničko naselje s većim
hodočasničkim smještajem i trgovinama, kako bi se barem dio hodočasnika
zadržao ispred grada (osobito onih koji pješače tek zadnjih 100 kilometara), jer
su relativno odmorni i ponekad uzrokuju razne neugodnosti. Nakon
otprilike kilometar laganog puta stižemo do grada Palas de Rei. To je mali zbijeni gradić na
brežuljku. Kod crkve se spustimo u grad. U gradu ima nekoliko hodočasničkih
prenoćišta i trgovina, inače nije ništa posebno. Ovdje obično boravi velik broj
hodočasnika. Stoga, ako negdje u
ovim mjestima namjeravamo prenoćiti, bolje je odlučiti se za to u nekom od
manjih sela prije Palasa ili kasnije, jer je ovaj grad prepun hodočasnika-turista,
odnosno onih koji će hodati samo zadnjih 100 km puta od Sarrije do Santiaga.
Nastavljamo stazom, koja se lagano
spušta kroz šume kestena, hrasta i eukaliptusa u dolinu do mostića, pokraj kojeg se
nalazi jedan od boljih, manjih hodočasničkih smještaja - Ponte Campanja.
Smještaj je na osami, a ovdje je moguće naručiti i večeru, a postoji i mogućnost
za kratke šetnje prirodom.
Poželjno
je rezervirati noćenje nekoliko dana unaprijed.
Ovdje nema masovnog turizma, srest ćemo samo prave hodočasnike.
Staza se
zatim naglo penje pored Mato-Cassanove do sela Leboreiro, gdje nas znak na
orijentiru podsjeća, da smo stigli do provincije A Coruña, koja je i glavni grad
provincije Galicije, ali tamo nećemo ići. Odavde nastavimo stazama kroz
šumu od eukaliptusa, u blizini ceste do 8 kilometara udaljenog grada Melide.
Grad ima nekoliko hodočasničkih smještaja, više trgovina i dvije crkve.
Posebnost je crkva na malom brežuljku, nedaleko od hodočasničkog smještaja, gdje se često
održava sveta misa za hodočasnike. U oltaru ove crkve je Marija sa tri anđela.
Ostalo nam je još tačno 50 kilometara hoda do Santiaga, dobro, a nakon novih
izmjera puta 53...
Ako smo odlučili ovdje prespavati, preporučam državni smještaj (općinski -
ACAG), jer su svi privatni skroz zauzeti hodočasnicima-turistima.
Riječ je o odmornim ljudima, koji dnevno pješače svega 20-ak kilometara, a na
putu su tek nekoliko dana.
Vole stvarati probleme, pogotovo nepotrebnu buku kasno navečer, pa ih je dobro
izbjegavati što je moguće, pravim hodočasnicima (Francuska - Santiago) su više
problem na putu.
Nastavljamo
put kroz prilično valovit krajolik s mnogo laganih uspona i spuštanja uglavnom
kroz
šume
eukaliptusa i dijelomićno kestenove šume i kroz nekoliko malih sela do 15
kilometara udaljenog većeg modernog grada Arzua, koji je posljednji veći grad
prije Santiaga. Ovaj grad je prepun hodočasničkih prenoćišta, trgovina,
hodočasnika, turista, buke, prometa i svega ostalog... Pa, ako zaista nema
razloga ostati ovdje, bolje je krenuti dalje.
Put nastavimo
stazama, uglavnom kroz šumu i nakon 16 kilometara dolazimo do sela uz cestu:
Salceda, i nešto kasnije
Ferreiros,
gdje je prvo sljedeće prenoćište,
oko pola kilometra lijevo, izvan staze. Malo prije, usred šume, u selu
Calzada, nalazi se jedna gostionica s malim dućanom. Od Salcede nastavljamo
oko 6 kilometara stazom, koja ide ne daleko od uglavne ceste do Santa
Irene. Zapravo, to je samo malo selo uz crkvu sv. Irene. Samo nekoliko
stotina metara dalje se uz cestu nalazi ugodan mali hodočasnički smještaj Santa
Irene, gdje imamo hodočasnici na raspolaganje i kuhinju. Ovdje, u Galiciji, ima
skoro svaki dežavno-općinski hodoćasnički smještaj (oznaka im je ACAG) na
raspolaganje kuhinju, za pripremu individualne većere, neki sa štednjakom, a
neki s mikrovalnom pećnicom. U blizini se nalazi manja gostionica i prostor za
kampiranje. Ovo mjesto je odlična polazna točka za sutra, kada stignemo u
Santiago. Do Santiaga je još 23 kilometra, i ako krenemo na put rano ujutro, u
6:00 stižemo u Santiago na vrijeme da predamo ruksak u depozit i prisustvujemo
hodočasnićkoj Svetoj misi u 12 sati. Osim toga, ovako izbjegavamo gužvu
hodočasnika - turista, koja je u sljedećem, 3km udaljenom gradiću Pedrouzo.
Odavde se
staza polako spušta do 4 km udaljenog sela O Pino, gdje dolazimo do ceste, a
tamo se put razdvaja: lijevo u turistički gradić Pedrouzo. Zapravo, to je
samo jedna duža ulica zbijenih novijih kuća i hotela, malo dalje, a lijevo je
staro seosko središte Arca uz crkvu, gdje je svake večeri hodočasnička sveta
misa na talijanskom i španjolskom. U gradu postoji veliki broj hodočasničkih
smještaja, jer se ovdje obično opet okuplja veći broj hodočasnika. Prvo, državno-općinski
smještaj je odmah na ulazu u grad, lijevo.
No, ako ne
želimo prenoćiti u ovom gradu i želimo što prije dalje, onda 500-tinjak metara
ranije, na skretanju u selu Pino, samo idemo pravo preko ceste i nastavimo
označenom hodočasničkom putom iza grada kroz šumu. Nakon otprilike osam
kilometara hoda uglavnom šumskim stazama i lokalnim cestama kroz valoviti
krajolik s mnogo kratkih uspona i spustova kroz manja sela, dolazimo do zračne
luke Santiago, koja se nalazi na
malom brdu, a zatim spustom do sela San Marcos,
a onda pored RTV centra, do brda iznad Santiaga - Monte del Gozo. Na vrhu dolazimo do kapelice svetog Marka, a
pokraj nje je (bio) veliki spomenik prethodnom svetom papi – Ivanu Pavlu II.,
koji je ovdje bio 1989. godine, kada se na ovom mjestu održavao Svjetski susret
mladih. Uz nju je tada izgrađen veći smještajni centar – malo dalje ispod
kapele, a nakon susreta na vrhu je podignut veliki betonski spomenik veličine
male kuće s prizorima s tog susreta, a na vrhu cvijet s križem od željeza.
Godine 2020, zbog političke situacije u crkvi, pod aktualnim liberalnim
vodstvom, započeo je neopravdani "progon" protiv svetog pape Ivana - Pavla II,
pa se dogodilo, da je tamošnji spomenik srušen i da mu se zatro svaki trag. Kao
podsjetnik na ocaj zlo- čin, na njegovom mjestu neće rasti trava..., već je tamo
komadić gole zemlje. Papa JP II ima veliku zaslugu, što ova hodočasnički put i
danas postoji. U srednjem vijeku se išlo na ovo hodočašće, ali onda se sve
zaboravilo. Tek 1989 godine, kada je ovdje održan susret mladih, Camino je opet
oživio.
Malo dalje,
niže u smjeru Santiaga, nalazi se veći turistički smještajni centar, koji polako
propada. Gornji dio, tj. broj 29, je rezerviran za hodočasnički smještaj
i ovdje možemo prenoćiti, a svake večeri je ovdje, u dvjestotinjak metara
udaljenoj kapelici hodočasnička Sveta misa. Odavde se pruža
prekrasan pogled na okolicu, grad Santiago i veliku katedralu u njemu.
7.) Santiago de compostela
Spuštamo se u
dolinu, prelazimo most i dočekuje nas znak s natpisom Santiago... Prvo je novi,
moderniji dio grada, s raznim
autocestnim
čvorovima,
malo dalje je stari dio grada s uskim ulicama. Još sat vremena šetnje
gradom i dolazimo do Katedrale, koja je u starom dijelu grada. Odmah na početku
grada nalazi se jedan hodočasnički smještaj San Lazaro, ali ga ne preporučam jer
je predaleko odavde do centra i ima loše održavane toalete. Dalje duž rute ima
još više smještaja, a najpreporučljiviji je Seminario menjor, koji je oko 15
minuta hoda udaljen od Katerdale.
Svaki
hodočasnik, koji dođe u Santiago, najprije odlazi u katedralu, zatim pronalazi
odgovarajući smještaj, tamo odlaže opremu i vraća se u Katedralu. (ali ako
dođemo ovdje ujutro, opremu predajemo u depozit iza Katedrale), U katedrali je u
kripti pokopan apostol sv. Jakov. Svaki dan u podne je u katedrali
hodočasnička Sv.misa. Prije ove hodočasničke mise, svakodnevno čitaju statistiku
hodočasnika i navode broj hodočasnika po pojedinim zemljama iz kojih smo došli
(naravno nas spominju tek, nakon što smo preuzeli potvrdu u hodočasničkom uredu).
Posebna atrakcija u ovoj crkvi je velika kadionica koja je ispod stropa
privezana užetom i toliko je velika, da je konopima kroz poseban mehanizam mora
pokretati čak četiri do osam redovnika. Kadionica se njiše
dijagonalno lijevo-desno. (gledaj
film). U pravilu se provodi ovo pušenje samo četvrtkom na opodnevni misi, a
ponekad i u ostalo vrijeme. Ne postoji točan raspored, to određuje župnik.
>>>
Velika kadionica - Santiago de compostela - pušenje >>> (film)
.
U oltaru se
nalazi kip sv.Jakova, a ispod je kripta, u kojoj je u srebrnom lijesu pokopan
apostol sv. Jakov stariji, koji je propovijedao Isusov nauk u ovom dijelu
svijeta, nakon Isusovog odlaska (Iberijski poluotok). Nakon nekoliko
godina on se vratio u Jeruzalem, gdje mu je
dao
kralj Herod odrubiti glavu. Njegovo
tijelo su
potom dvojica njegovih učenika brodom
prevezla u luku Padron, koja se nalazi oko 45 km jugozapadno od Santiaga, i
potom dovezla ovamo, gdje je pokopan, a pored njega su pokopani i učenici.
Kasnije je na tom mjestu izgrađena crkva i samostan, a oko njega je polako
rastao i veliki grad Santiago de compostela koji trenutno broji 100.000
stanovnika.
Santiago je
diljem svijeta poznat po ovoj hodočasničkom putu, koji je započeo u srednjem
vijeku, a potom nakratko zamruo, a nedavno, posebno nakon posjeta pape JPII.
1989. godine na putu je
sve više hodočasnika iz cijelog
svijeta. Katedrala i druge građevine u gradu i široj okolici su izgrađene od
granita, tvrdog i izdržljivog kamena kojeg Galicija ima u izobilju.
Osim
Katedrale, u gradu postoji još nekoliko atrakcija, ispred Katedrale je veći trg,
na kojem se održavaju razna događanja, okupljaju se hodočasnici, a uz crkvu je
danju živa narodna glazba (na gajde). Osim katedrale, u gradu postoji još
nekoliko crkava. I ne zaboravimo otići u hodočasnički ured, koji se nalazi
nedaleko od crkve, po potvrdu-certifikat o obavljenom hodočašću.
U blizini crkve se u popodnevnim i
večernjim satima često održavaju razna događanja i koncerti ili hodočasnici sami
nešto pripremaju.
No, ako smo tu oko 25. srpnja, kada slavi
sv. Jakov, onda idemo na glavni trg ispred Katedrale 24. srpnja navečer, gdje je
vatromet u 23 sata. Na trg moramo doći najkasnije do 21 sati, inače zbog velike
gužve više ne možemo ući. Predstava traje nešto manje od sat vremena.
Svaki dan imaju i vođene obilaske katedrale i muzeja uz mogućnost penjanja na
crkveni krov i toranj.
>>> Indijanci
plešu 2 >>>
(film -
skupina hodoćasnika iz Meksika na hodoćašću Calvor - Sarria - Santiago svske
godine)
.
>>>
Indijanci plešu 1 >>>
(film -s
kupina hodoćasnika iz Meksika na hodoćašću Calvor - Sarria - Santiago svske
godine)
.
>>> Predstava i vatromet 24. srpanj >>> (film
- predstava na predvećer blagdana Sv.Jakova 24.srpnja)
.
>>> Parada sa narodnom
muzikom Galicije >>>
(film -
procesija glazbenika na blagdan Sv.Jakova)
.
>>>
Narodna muzika Galicije >>>
>>
(film - skupina glazbenika iz Galicije)
.
>>>
Hodoćasnici pjevaju i plešu ispred crkve >>>
(film -
skupina hodoćasnika pjeva i pleše na trgu ispred katedrale)
.
Malo dalje od centra, oko pola sata
hodanja od Katedrale su autobusni i željeznički kolodvor, a 10 kilometara izvan
grada je i zračna luka.
.
8.) Put
na kraj svijeta do Atlantika (Santiago - Finistera - Muxia)
Ovaj dio
hodočasničke rute počinje kod katedrale u Santiagu i dug je dobrih 90
kilometara do rta Finisterre i dodatnih 35 do Muxije. Finistera je
najzapadnija kontinentalna točka Europe, zapadno čak i od Velike Britanije i
Irske (osim Islanda naravno). U Muxiji je, međutim, poznata crkva Marije uz
Atlantik.
Kod katedrale u Santiagu idemo niz
ulicu pored policije i slijedimo znakove. Kad izađemo iz grada, skrećemo na
stazu i dijelom kroz šume eukaliptusa, dijelom kroz manja sela pješačimo do
25 kilometara udaljenog grada Negreira. Negdje u prvoj trećini puta dolazimo
do naseljenije doline kod sela Ventosa,
gdje se nalazi i malo ali ugodno
hodočasnički smještaj. Odavde hodamo cestom
oko pola sata, nakon čega
slijedi duži, strmi uspon na Trasmonte. Zatim položen spust u dolinu,
preko mosta Ponte Maceira preko rijeke na kojoj se nalazi mala brana i nakon
nekoliko kilometara hoda po ravnici,
malo prije sela Barca uz cestu se nalazi turistički ured, gdje trebaš otići
i pečatirati hodočasničku knjižicu (credencial).
Nakon otprilike sat vremena
daljnjeg hoda smo u Negreiri.
Negreira je gradić s nekoliko
hodočasničkih prenoćišta i trgovina. Najpoznatiji je državno-općinski
smještaj, nešto manje od jednog kilometra naprijed od grada, uz cestu. Smještaj je
mali, za 20 osoba, i u potpunosti je izgrađen od svijetle granitne cigle. Na
ovom dijelu puta je malo hodočasnika, jer većina njih ne ide dalje od
Santiaga. U smještaju je kuhinja, tako da možemo sami pripremiti večeru.
Budući da je smještaj nešto dalje od centra grada, preporuča se kupiti hranu
uzput, kad idemo kroz grad, kako se ne bismo morali vraćati.
Ako nije
kasno, možemo i dalje, jer do sljedećeg smještaja nije tako daleko, ali
moramo
opečatiti
hodočasničku knjižicu
(zatražiti
pečat)
negdje u
Negreiri,
po mogućnosti u gostionici, je brez pečata iz ovog grada, pa i nekih drugih
određenih mjesta ćemo imati na kraju puno nevolje.
Put nastavlja pored crkve i penje po
stazama kroz šumu eukaliptusa kroz manja siromašna sela i kroz otvorene
čistine. Nakon dva sata stižemo do vrha Alto de Penja (Piaxe), gdje se
nalazi malo selo s crkvom, gostionicom i dva manja hodočasnička prenoćišta,
gdje je moguće dobiti i večeru. Ipak, tu je lijep mir i dobar pogled na
okolinu. Na brdu iznad sela vrte se električne vjetrenjače.
Nakon sat i pol hoda stižemo do
sljedećeg sela Villaserio, gdje se nalaze dva manja hodočasnička prenoćišta.
Ljudi se ovdje uglavnom bave poljoprivredom, stočarstvom. Zbog vlažne klime
se trava u ovim mjestima uopće ne suši, već se prerađuje u silažu. Stoga se
po ovim farmama širi neugodan kiselkasti miris, umjesto ugodnog mirisa suhog
sijena.
Nakon
nadaljnja tri sata hoda stižemo do Monte Aro-a, odakle vidimo veliko plavo
jezero u dolini. Ne, to još nije Atlantik, to je samo jezero. Malo
dalje je selo Monte Aro,
također sa smještajem za hodočasnike.
Ovo je ponovno jedan od najbolje ocijenjenih smještaja prema ocjenama
hodočasnika.
Selo je malo, ali se u smještaju jako trude, da se hodočasnici osjećaju
dobro.
A i večera se također može naručiti.
Konačno,
se naš put cestom spušta u dolinu, do mosta Ponte Olveira i nakon oko dva
kilometara do sela Olveira, iznad kojeg je brdo puno električnih vjetrenjača.
U selu postoje tri hodočasnička prenoćišta, državno-općinski je
jeftin i ima kuhinju. Inače nije baš previše čist, pun je muha, a i često je
odsutan administrator, pa i loši su sanitarni prostori, osobito tuševi. Ako
nije kasno, možemo nastaviti hodati, ali
moramo
opečatiti
hodočasničku knjižicu negdje u Olveiri, po mogućnosti u gostionici Casa
Loncho.
U selu se
nalazi i trgovina, te tri gostionice. Posebnost svih sela u ovim
mjestima, u provinciji Galiciji, su posebne "kapele" uz gotovo sve seoske
kuće. Riječ je o
malim skladištima
postavljenim na kamene stupove,
koji su ponekad služili kao skladišta za kukuruz, žito i druge usjeve, jer
su ih stupovi činili nedostupnima miševima i dovoljno prozračnim da se žito
ne pokvari u ovom vlažnom okruženju.
Od
Olveire se uspinjemo stazom do slijemena punog vjetrenjača i idemo stazom
iznad uske doline s pregrađenom rijekom za malu elektranu. Nakon
dobar sat vremena stižemo u selo na obroncima - Logroso, gdje je opet jedan
od ugodnijih hodočasničkih smještaja.
Tijekom dana u dijelu prenoćišta
nalazi se gostionica i turistički ured, koji je ujedno i kontrolna točka
gdje moramo otići po pečat (bez ovog pečata ćemo
imati problema u Finistari (i/ili Muxiji).) u dokazivanju našeg hoda i nas
u državnom-općinskom smještaju odbijaju, a što je najgore: ne dobivamo
certifikata o obavljenom putu.
Nakon pola sata dolazimo do vrha.
Na vrhu brda je selo Hospital, malo
iznad njega je gostionica, a oko pola kilometra dalje dolazimo do kružnog
toka gdje moramo odlučiti gdje ćemo prvo: ili do Finistere ili u Muxiju ili
Muxije. Do Finistere ima 35km, a do Muxije 30 km. Na sljemenu je veća
termoelektrana i nekoliko vjetroelektrana.
- ako odabiremo desni put prema
Muxiji, idemo najprije pokraj električne vjetroelektrane i dijelom stazama,
dijelom cestom do sela Concho (končo), koji je jedan kilometar prije sela
Dumbrija. Prije nekoliko godina je u selu Concho otvoren novi hodočasnički
smještaj. Samo nekoliko stotina metara prije nego što dođemo do ovog
smještaja,
je u dolini kod neke kuće uz hodočasničku stazu pečat, kojim moramo
opečatiti hodočasničku knjižicu. Odavde se staza penje u šumu eukaliptusa i
dugo hodamo usamljenom stazom kroz gustu šumu eukaliptusa, kroz mala sela i
pokraj individualnih malih farma na drugu stranu brda, gdje se spuštamo do
mora, pa onda slijedi još sat hoda obalnom cestom do sela Moraime, a odavde
stazom preko brda, na kojem je crkva sv. Roka, dolazimo do Muxije.
Neposredno prije grada Muxia dolazimo
do mora (Atlantski ocean). Za ulazak u grad idemo drvenim mostićima
iznad
pješćane uvale. Ovdje dolazimo na
cestu i u grad Muxia.
Ovaj put do Muxie je prilično
usamljen, malo je kuća na putu i obično
ne sretnemo
nikoga.
Na ovom
dijelu puta nigdje nema većeg pogleda, jer gotovo cijelo vrijeme hodamo
šumom.
- No,
skrenemo
na kružnom
toku
lijevo prema Finisteri, na sljemenu, kod ranije spomenute termoelektrane,
imat ćemo nešto duži, ali puno raznovrsniji put, gdje ćemo sresti više
ljudi. Hodamo oko pola kilometra cestom, zatim skrećemo desno i
lagano se spuštamo stazom, dijelom kroz rijetku borovu šumu, i grmlja i
eukaliptusa, a većinom hodamo kroz prilično otvoren krajolik. U prvom dijelu
staza je nešto raznovrsnija s nekoliko manjih uspona i spustova, a u
poslijednjem dijelu je gotovo potpuno ravna. Napokon dolazimo do slijemena,
odakle nam se pruža jedinstven pogled na dolinu i do širokog plavog oceana,
na
grad Cee, koji je ispod, pa i na
široku obalu Atlantika i desno na poluotok Finistera. Svi susjedni vrhovi
ovog sljemena gusto su zasijani električnim vjetrenjačama.
Odavde
slijedi prilično kratak i strm spust lošim, prilično kamenitim putem u
dolinu do grada Cee. Grad Cee je manji, raširen gradić uz glavnu
cestu, uz morski zaljev, uz Atlantik. U centru grada nalazi se prekrasna
pješčana plaža uz more, ali izgled ponekad vara. Ovaj prekrasni pijesak
nekako čudno sjaji, kao da je lakiran... Ako hodate bosi po njemu, osjetite
njegovu oštrinu, jer je to kvarcni pijesak u obliku sitnih iglica, koji nije
pogodan za ležanje na plaži. Osim toga, voda u ovoj uvali je dosta zagađena,
hladna i na plaži se često nalaze raspadajuće alge. U gradu ima i nekoliko
hodočasničkih prenoćišta i nekoliko trgovina, a hodočasnički put u gradu je
slabo označen.
Grad Cee
napuštamo stazom uz obalu, u smjeru prema zapadu, i kada dođemo do glavne
ceste, samo je prijeđemo i idemo desno u gradić Corcubion, koji se u osnovi
drži grada Cee. Staza se uspinje uskom ulicom, zatim skrećemo strmo
desno na stazu koja ide gore, ispod šume, iznad grada.
Nakon dva kilometara uspona dolazimo
do malog sela, a malo dalje, na sljemenu, dolazimo do glavne ceste. Ovdje
vidimo lijevo, malo odmaknutu od ceste, stariju građevinu, u niskoj kamenoj
ogradi. Ovo je manji hodoćasnički smještaj - San Roque, opet jedan od boljih
na našem putu. Otvara se tek u 16 sati. Pravila ulaska su stroga; ako nam
fali bilo koji pečat iz Negreire, Olveire ili turističkog ureda, nemamo što
tražiti ovdje... Ovo je u biti jedini "župski" smještaj u Galiciji, kojih
smo imali prilično dosta u početnom i središnjem dijelu našeg puta. Smještaj
upravlja stariji bračni par. Smještaj je osamljen, kod šume i
na večer idemo na zajedničku
večeru.
Izvrsno mjesto za provesti ostatak poslijepodneva i provesti noć kako biste
izbjegli noćenje u turističkom gradu Cee i došli prijepodne na Finisteru,
gdje ćemo imat skoro cijeli dan vremena za istraživanje...
Odavde se pruža lijep pogled na rt Finistero, gdje ćemo stići sutra.
Ostatak poslijepodneva možemo iskoristiti za šetnju prirodom.
Odavde se
spuštamo putem i dijelomično cestom do sela Estorde i Sardineiro, a zatim nastavimo
stazom desno, oko kilometar kroz šumu iznad sela. Na kraju se
spuštamo do bijele pješčane plaže
i uz nju pratimo stazu sve do
grada Fisterra,
gdje idemo do centra, gdje je autobusna postaja i odmah izza hodoćasnički smještaj.
9.) Finistera - Muxia
Očekuje nas put, dug od 32 kilometara.
Iz središta Fisterre idemo glavnom cestom oko dva kilometara nazad do sela
Sv.Martin, gdje na većem raskrižju skrenemo lijevo i nastavimo cestom kroz manja
sela. Slijedimo znakovima, skrenemo na stazu i nastavimo valovitim i šumovitim
krajolikom, dijelomično neprometnim cestama i stazama sve do većeg sela Lires.
Nigdje nema većeg uspona, a neposredno prije sela susrećemo hodočasnike koji
putuju u suprotnom smjeru od Muxie do Finistere, inače je cijela ruta usamljena
i na putu ne susrećemo gotovo nikoga. Uglavnom šetamo šumom eukaliptusa.
Dolazimo u selo Lires kod crkve S. Esteban. Put se
zatim penja u selo. Ovdje trebamo otići i do crvene
gostionice "As Eiras", gdje se nalazi i hodočasnički smještaj.
Obavezno
je ovdje
opečatiti knjižicu, jer su u Muxiji dosta precizni i ćemo imat problema, ako
nemamo pečata odavde (ne možemo spavati u državno-općinskom smještaju i ne daju
nam potvrdu-certifikata o obavljenem hodočašću!).
Put se spušta
do većeg potoka, a poslije se polako penje u brda. Na ovom dijelu puta
nema naselja, samo tu i tamo ima koja osamljena kuća, a gotovo cijelo vrijeme
hodamo kroz eukaliptusove šume. Poslije nekoliko sati hodanja stižemo na cestu,
lijevo - ispod pa je pješćana plaža, a malo dalje je gradić Muxia.
10.) Muxia - Finistera
Čeka nas put,
dug od 32 kilometra. Napuštamo Muxiju desnom cestom uz more (more mora
biti s naše desne strane!) Hodamo cestom oko dva kilometara, zatim skrećemo
lijevo na stazu i slijedi strm uspon na brdo.
Hodamo kroz eukaliptusove šume, uz put
nema većih naselja, tek tu i tamo koja usamljena kuća.
Slijedi
lagani spust i kada prijeđemo veći potok, slijedi kratki uspon do većeg sela
Lires. Ovdje idemo u crvenu gostionicu "As Eiras", koja je ujedno i
hodočasnički smještaj. Ovdje moramo
opečatiti hodočasničku knjižicu,
jer su u Finisteri jako dosljedni, jer ako nemamo pečat od Liresa (a i od svih
drugih potrebnih kontrolnih mjesta), nemamo što tražiti u državnom hodočasničkom
smještaju, niti nam ne daju potvrdu-certifikata o hodočašću!, jednostavno te
otpuste po brzom postupku. Staza se spušta do crkve S.Estebana,
onda nastavljamo stazama.
Nešto dalje
od sela susrećemo hodočasnike koji idu u suprotnom smjeru od Finisterea prema
Muxiji, inače je cijeli put usamljen i na putu ne susrećemo gotovo nikoga.
Nastavljamo stazama i lokalnim cestama kroz valoviti šumski krajolik,
kroz manja sela sve do glavne ceste, do koje dolazimo kod sela Sv.Martin. Odavde
do mjesta Fisterra je još 2 km hoda uz glavnu cestu (sli stazom uz pješčanu
obalu). U gradu idemo u centar, a pored autobusne stanice je državno-opčinski
hodoćasnički smještaj.
11.) Finisterre
U gradu Fisterra idemo do centra,
gdje se nalazi autobusna postaja, a malo niže je spomenik. Do obale je svega
nekoliko metara. Državno-općinski hodočasnički smještaj se nalazi odmah iza
autobusne stanice, a otvara se u 13:00 sati, ovdje dobivamo i potvrdu-certifikat
o obavljenem hodočašću u Finisteru (a u jutarnjim satima, prije 13:00 u turističkom uredu). Prilikom upisa su vrlo dosljedni i strogi, provjeravaju sve
pečate (iz Santiaga!, Olveire, Negreirea, Liresa, kontrolnih točaka, smještaja...).
Ako propustimo samo
nekog od njih,
nas
neće ovdje primiti, niti nam neće dati
potvrdu o hodočašću u Finisteru. U tom slučaju ostaje nam, da prenoćimo u nekom
od privatnih hodočasničkih smještaja, kojih je pun čitav grad, ali se za neki
od njih možemo odlučiti i ranije i otići u državnog samo po potvrdu. Certifikat
je sličan onom koji dobivamo u Santiagu i Muxiji. Ovako stroga procedura uvedena
je, jer su neki hodočasnici ranije zlorabili jeftin smještaj i dolazili po
certifikate, iako ovamo nisu došli pješice, nego su se dovezli autobusom ili
barem dio ovog puta. Sada su kontrolne točke tamo, gdje nema autobusnih linija (Olveira,
Barca, Logroso, Lires, Concho,...)
Kad se smjestimo i ostavimo ruksak,
imamo
poslijepodne vremena za istraživanje
okoline. Grad Fisterra leži uz Atlantik, na unutarnjoj strani zaljeva, tako da
ovdje nema većih valova. Uz obalu je veliki trg s mnogo gostionica. Grad ima
veliki broj i privatnih hodočasničkih smještaja i nekoliko trgovina.
Do prave "Finistere", odnosno do rta,
gdje je krajnja točka svijeta, je još nešto manje od sat hoda stazom uz cestu. Prvo
idemo gore na cestu i krenemo lijevo prema jugu. Na izlazu iz grada je s desne
strane mala crkva, a slijedi dobra tri kilometra duga staza uz cestu do rta. Cesta
je dosta visoko na padini i pruža prekrasan pogled na tamnoplavo more i cijeli
zaljev, sve do grada Cee i dalje. Negdje na sredini puta se nalazi kameni kip
svetog Jakova u prirodnoj veličini.
Na vrhu
dolazimo do parkinga i štandova na kojima se prodaju suveniri i razna hrana,
malo dalje je zadnji
orijentir,
koji sa svojih 0,00 km označava "udaljenost do kraja "Camina", kao što se zove
naš put. Ovdje se nalaze dvije veće zgrade: jedan manji hotel i veliki
svjetionik, koji je pravi simbol Finisterea. Svjetionik se nalazi na zgradi u
kojoj je bio i muzej. Ulaz je bio slobodan, prikupljali su se samo dobrovoljni
prilozi. Muzej bio je zatvoren prije nekoliko godina, ali kako će biti u
budućnosti, još ne zna se.
U ovom muzeju
predstavljaju prekrasne, ručno oslikane slike na temu pomorstva. Ovdje
dobivamo i pečat s „kraja svijeta“ (fin de la tierra). No, kako je muzej
zatvoren do daljnjega, imaju pečat od svjetionika "Fin de la tierra" (kraj
svijeta)
u gostionici hotela Semaforo i
u gostionici
O Refuxio,
koja se nalazi ispod, odmah ispred hotela Semaforo.
Od
svjetionika možemo ići malo dalje stazom između kamenja. Hodočasnici su
nekad ovdje ritualno spaljivali dio svoje hodočasničke opreme, a sada je to
zabranjeno, a kamenje je tu i tamo još crno, a po njima skaču mali (bezopasni)
zeleni gušteri.
Odavde se pruža prekrasan pogled na
Atlantik – beskrajni divlji ocean koji nas okružuje s tri strane. Došli smo do
krajnije točke - nema puta naprijed, možemo se samo vratiti nazad... Sada smo na
najzapadnijoj točki Europe i ponekad (prije otkrića Amerike) ljudi su mislili da
je ovdje kraj svijeta... Sunce je ovdje dobra dva sata kasnije nego u Hrvatskoj,
pa ljeti zalazi nešto iza 22 sata,
a izlazi nešto iza pola osam ujutro.
Nalazimo se dosta visoko na rtu, gotovo
na 100 metara iznad mora, do kojeg vode strme provalije. More se divljim,
pjenušavim valovima ulijeva u stijene i vjerojatno nećemo ni razmišljati o
kupanju. Ova obala na širem području zapadne Galicije naziva se "Costa da morte"
(obala smrti). Na ovom području u prošlosti su se zbog divljeg mora i podvodnih
litica često događali brojni brodolomi.
Zatim se vraćamo u grad. Ako je vrijeme
vedro, ne zaboravimo se navečer vratiti na rt!, gdje imamo hodočasnici
svojevrsni ritual promatranja zalaska sunca - kraj hodočašća. Sjedimo na
stijenama kraj svjetionika i gledamo kako crveno sunce polako ulazi u vodu.
Posljednji trenuci su posebni i zanimljivi, jer smo oko 100 metara iznad mora, a
sunce je niže i imamo osjećaj, kao da sija odozdo prema gore... Neki hodočasnici
pjevaju, drugi plješću... Ubrzo nakon zalaska sunca pale svjetionik i mi se
vraćamo u grad. Iako se smještaj zatvara u 22 sata, možemo ući, jer svaki
hodočasnik dobije šifru za otvaranje vrata koja su zaključana elektronskom
bravom. (barem u državno-općinskom smještaju je tako). Međutim, ako nam je
predaleko hodati navečer do rta, možemo otići gledati zalazak sunca na plažu
Fora koja se nalazi iza brežuljka na zapadnoj strani grada Fisterra.
12.) Muxia (izgovara
se Mušia)
Ako u grad
dolazimo iz smjera Finistere, na prvom raskršću u gradu skrenemo desno i se
popnemo do hodočasničkog smještaja, koji se nalazi na kraju gornje ulice. A
ako dolazimo iz smjera Olveire, čim dođemo u grad, skrenemo lijevo i popnemo se
do smještaja, koji se nalazi u betonskoj zgradi na vrhu strme ulice. Smještaj se
otvara u 13 sati. Ovdje ostavljamo opremu i ako imamo sve pečate, tj. Lires,
Olveira, Negreira, Santiago... (važi isto kao i u Finisteriju), možemo ovdje
prenoćiti i dobiti potvrdu-certifikat o hodočašću u Muxiju. Smještaj je nov i
prostran, a na raspolaganju je i kuhinja za hodočasnike. Na vrhu se nalazi
otvorena terasa za druženje u večernjim satima. No, osim općinsko-državnog, tu
je još jedan privatni nešto niže i još jedan u centru grada. Ali tamo nisu tako
striktni oko pečata...
Nakon obavljenih formalnosti, se spuštamo
do centra grada. Muxia leži na uskom poluotoku, na krajnjem sjeverozapadnom
dijelu Pirenejskog poluotoka, a najpoznatija je po Marijinoj crkvi na Atlantiku.
Iznad grada
je malo brdo Monte Corpino, a iza, na kamenoj obali na drugom kraju poluotoka,
nalazi se već spomenuta Marijina crkva "La nostra Seniora de la barca" ili La
Virxe de la barca (Marija, zaštitnica mornara).
Odje je, prema legendi, nekad bilo starorimski grad s lukom, a jednom oko godine
40 je apostola sv.Jakova ovdje posjetila Marija, koja je iz stigla Judeje
trgovačkim brodom. 1544-te godine je igrađena mala crkva posvećena Mariji, a
sadašnja crkva sagrađena je godine 1719. Sada je ova crkva dosta posjećena, ima
puno turista i svake subote je ovdje veći broj vjenčanja.
Svaku večer je ovdje sveta misa, pa i u njedelju opodne.
Na Božić 2013-te godine je zbog kvara na električnoj instalaciji na oltaru ove
crkve izbio požar, u kojem je izgorio oltar i krovište.
Do sada je
djelomično obnovljena,
podignut je novi krov, a umjesto oltara na zidu je Marijina slika.
(2015).
Do 2023-te godine restaurirali su nekoliko modela malih brodova u staklenim vitrinama, a umjesto slike Marije u
oltaru, sada je na brodu Marijin kip s anđelima, a oko kipa su na zid oslikali
oltar kakav je bio nekad. Očekuje se, da je to samo privremeno i da će na kraju
sve vratiti u prvobitno stanje. Ispod stropa su u crkvi makete brodova.
Nakon svete
mise možemo otići u sakristiju, gdje prodaju suvenire, a tamo dobivamo i pečat
ove crkve.
Ispred crkve,
ima nekoliko desetaka metara do Atlantika, gdje se nalaze velike crne granitne
stijene, u koje se ulijeću divlji valovi Atlantskog oceana. Vrijedi
spomenuti, da su plime i oseke na ovim mjestima puno veće nego kod nas. Razlika
između plime i oseke je više od 2 metara. Stijene su crne zbog nesreće tankera,
koja se dogodila u blizini ovog mjesta 2002-te godine, kada su volonteri iz
cijele Europe pomagali u čišćenju ove obale, među kojima i neki iz Hrvatske.
Malo iznad crkve nalazi se spomenik ovom događaju u obliku poluslomljenog
kamenog stupa.
No, kako se povijest voli
ponavljati, 2023-te godine u blizini se dogodila još jedna nesreća teretnog
broda i nekoliko većih spremnika sa sitnim plastičnim kuglicama prosulo se u
more. U tom slučaju čišćenje je lakše i brže te je manja šteta za okoliš...
U gradu
postoji još jedna župna crkva, nekoliko trgovina, autobusna stanica s direktnim
autobusom za Santiago, nekoliko trgovina i turistički ured. Stazom se
možemo popeti i na brdo Monte Corpinjo iz smjera Marijine crkve, a odavde se
pruža prekrasan pogled na grad. Dolje desno vidimo neke ostatke labirinta, ovo
je ostatak antičkog, grada iz rimske povijesti. Vrijeme je u ovom dijelu vrlo
nepredvidivo, često se magla naglo navuče iznad oceana, ali ako je sunčano,
izuzetno je lijepo na stijenama ispred Marijine crkve, a zbog refleksije sunčeve
svjetlosti od mora i stijena veoma brzo dobijemo crvenu boju lica....
Sažetak:
Po mogućnosti izbjegavajte gužve turista koji šetaju stazom u valovima - ujutro
veće grupe iz nekog većeg grada, danju kroz prirodu i manja sela, prijeko brda i
ponovno noćenje u gradu. Posebno su na udaru gužve turista veći gradovi u
zadnjih 100 do 200 kilometara prije Santiaga. Ovdje je usput većina onih koji
hodaju samo ovim dijelom puta, uglavnom Španjolci – domaćini. Dakle, mjesta
najopterećenija turistima, gdje se ne preporučuje noćenje: Triacastela, Sarria,
Portomarin, Palas de Rei, Melide, Arzua, Pedrouzo. Teško je naći slobodan
smještaj u ovim mjestima.
A također u nekim (većim) gradovima duž cijele rute može se dogoditi da su
smještaji popunjeni, kao što su: Saint Jean p.p., Roncesvalles, Pamplona,
Estella, Najera, Logronjo, Santo Domingo de la Calzada, Belorado, Burgos,
Castrojeriz, Fromista, Carrion, Sahagun, Leon, Astorga, Ponferrada, Cacabelos...
Na selu uglavnom nema problema. Krenemo li ujutro u šetnju negdje na selu, pa
usred dana prođemo većim gradom, tamo nabavimo hranu, pa opet prespavamo negdje
na manjem selu u planinama, ovako za pola dana izbjegavamo masovni turizam.
Pravi hodočasnici svu svoju opremu koju imamo uvijek nosimo sa sobom.
O ovoj knjizi:
Hodočasnički put Camino opisan je tako, da se maksimalno izbjegne masovni
turizam, a da se osjeti pravi način hodočašća i kretanja u prirodi.
Ovim sam hodočasničkim putem prošao 6 puta, prvi put 2008. godine, a do sada
zadnji put 2023 godine.
>>> Pitanja hodoćasnika prije odlaska i odgovori >>>
Pitajte dodatna pitanja o putu,
prijedlozi, dojmovi s putovanja, informacije,...
(prosinac 2021, ažurirano svibanj 2024)
(Ovaj put sam hodao več 6 puta)
Skupaj - ogledi vseh strani: